I ove godine ponavljamo isto: plaće u turizmu treba povećati ako želimo imati kvalitetne i domaće kadrove.
Hrvatska ove sezone treba više sezonaca nego ikad. Prema podacima Hrvatske udruge turizma, u Hrvatskoj treba oko 60.000 radnika za rad u sezoni, od čega se dio popunjava radnicima iz Republike Hrvatske. Nažalost, svake godine potrebno je više stranih radnika. U 2022. godini izdano je za rad u turizmu nešto više od 32.000 radnih dozvola, ove godine trebati će ih sigurno oko 40.000.
Kad je u pitanju Istarska županija, onda možemo reći da od ukupno 60.000 potrebnih sezonaca u Hrvatskoj, na Istarsku županiju se odnosi najmanje 15.000.
Prema podacima Policijske uprave istarske u 2022. godini izdano ukupno 17.245 dozvola za boravak i rad. U vremenskom razdoblju od 1. siječnja do 21. travnja 2023. godine ukupno je na području Policijske uprave istarske izdano već 8.389 dozvola za boravak i rad. Najviše od toga u Poreču – 2.648, pa slijedi Umag-Buje s 1.668, PU istarska – Pula s 1.626, pa slijede Rovinj s 1.092, Pazin-Buzet sa 719 i na kraju Labin sa 636 izdanih dozvola. Najučestalije zemlje iz kojih dolaze radnici su Bosna i Hercegovina, Srbija, Nepal, Sjeverna Makedonija, Kosovo, Filipini, Indija, Bangladeš, Albanija, Uzbekistan, Turska, Crna Gora, Indonezija i Ukrajina, podaci su istarske policije.
Imamo slučaj jedne proizvodne tvrtke na području Poreštine koja zapošljava ljude iz čak 11 država! Posao ide dobro, radnika treba sve više jer rade cijelu godinu, ali među njima domaći se mogu na prste nabrojati. Posao nije samo sezonski, ali lokalnih ljudi koji bi radili svejedno nema.
Što se sezonskih poslova tiče, velike turističke kompanije uvelike se pripremaju. I vrlo su rano krenule u potragu za sezonskim radnicima, govori nam predsjednica Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije Marina Cvitić koju smo pitali za komentar.
-Unatoč tome što te turističke kompanije imaju razrađenu strategiju i cijelu „vojsku“ koji rade na pronalaženju novih radnika, povećavaju primanja i poboljšavaju uvjete smještaja, ipak nisu u potpunosti našli dovoljan broj kadrova. Sve manje domaćih radnika odazivaju se za rad u sezoni, jer radni odnos od nekoliko mjeseci ne omogućava im egzistenciju tijekom cijele godine, pa ako trebaju napuštati svoje domove i obitelji, onda u pravilu idu u zemljama EU gdje su uvjeti rada i primanja znatno veća u odnosu na RH. Domicilni radnici demotivirani su za rad u turizmu, prije svega jer se radi o teškim uvjetima rada, a za isti posao dobivaju u pravilu istu plaću kao i stranci, odnosno radnici koji su kod poslodavca na smještaju i prehrani, pojašnjava Cvitić.
Domicilni radnik je značajno jeftiniji u odnosu na stranca i smatraju se diskriminiranim, a, dodaje ona, posebno ih iritiraju izjave poslodavaca da su im svi radnici isti.
-U posljednje vrijeme, u pregovorima s poslodavcima pokušavamo naći načina kako da dodatno povećamo primanja domicilnih radnika, da se ispravi „nepravda“ koju je prema njima napravila Država. Jer, ako je poslodavcu priznat neoporezivi izdatak za smještaj i prehranu sezonskog radnika, zašto ne se ne nađe način kako priznati radniku određene troškove koje objektivno radnik ima za stanovanje (režijski troškovi).
Mladi, posebno studenti, krpat će, kao i svake godine „rupe“. Odnosno, u špici sezone se zapošljava veliki broj studenata. U pravilu se radi o obrazovanim osobama, ali ne i stručnim osobama, međutim, činjenica je da je takva radna snaga nestabilna, odnosno rade dok si zarade planirani džeparac, a onda često bez najave napuštaju posao, kaže Cvitić.
Što se tiče stranih radnika, nažalost, činjenica je da bez njih više ne možemo i da udio stranih radnika će samo rasti. Zašto?
-Jer nismo uspjeli sačuvati kvalitetne domaće radnike, ali i domicilne radnike koji su bili promotori turizma u našem kraju. Iako su kompanije ostvarivale milijunske dobiti, kada je na tržištu bilo radnika, plaće radnika su bile veoma niske, a uvjeti rada teški. Osiguravanje dobiti vlasnicima bila je bitnija, od zadržavanje kvalitetne radne snage. Danas, iako se plaće i primanja povećavaju, imamo što imamo.
Strani sezonski radnici u pravilu dolaze bez iskustva, moramo uložiti dodatna sredstva u njihovu edukaciju, a nakon odrađenih par sezona, uz plaće koje nisu konkurentne u odnosu na zapadno europske plaće, veoma brzo će nas napustiti. I trako će Hrvatska uz ovakvu strategiju koju ima prema plaćama radnika, postati poligon nekvalitetnih stranih radnika, ističe čelnica SIKD-a.
S obzirom na nesporne činjenice da su cijene usluga turističkih kompanija na nivou europskih (mi više nismo jeftina destinacija), da su ulazne cijene u pravilu iste kao i u Europi, neke ulazne cijene u Europi su i znatno veće nego u Hrvatskoj (energija), da je ostvarena dobit po hotelu u Europi znatno manja u odnosu na Hrvatsku, zašto plaće radnika ne mogu biti kao u Europi?
-Znači postavlja se logični zaključak: Ima prostora za značajno povećanje plaće radnika. Možemo se složiti da je porezni sustav u Europi možda drugačiji, da je PDV na turističke usluge niži, međutim, ne možemo se složiti da razlika u plaći može biti dvostruko ili trostruko veća.
Tu ponovno apeliram: država, ako joj je u interesu demografski oporavak, treba napraviti okvire kojim bi se omogućilo značajnije povećanje plaće i primanja domicilnih radnika. Činjenica je da strani radnici, s obzirom da im je sve plaćeno (od puta, provizije agencijama, smještaj i prehrana) svoju zaradu šalju u zemljama od kuda dolaze. Činjenica je da su većinom stranci vlasnici hotela i hotelskih kompanija koji dobit u pravilu izvlače iz Hrvatske. Nerijetko se koriste hrana i piće porijeklom iz drugih zemalja, govori Cvitić.
Onda logički postavljamo pitanje – što onda ostaje Hrvatskoj?
-Rješenje vidimo u povećanju plaća i primanja radnika u ovoj djelatnosti, kako bi se poticalo zapošljavanje i povratak domicilnih radnika, jer prije svega oni su promotori našeg turizma, oni čine kvalitetnu radnu snagu, a povećanjem njihove plaće, povećava se i izdvajanje u lokalni i državni proračun, kroz poreze i doprinose, a prije svega i PDV-a, kaže nam Cvitić.
Velike turističke kompanije u Istri, i prošlu i ovu godinu, povećavaju primanja radnika. Plaće su u posljednje dvije godine porasle od 12 do 20%, a u pravilu sve turističke kompanije isplaćuju i maksimalne neoporezive nagrade i prigodne nagrade od cca 1.750 eura godišnje.
-Međutim, ni takva povećanja, zbog zaostajanja plaća godinama unazad nisu toliko poticajna da bi se osigurao dovoljan broj radnika. I zato, i te kompanije, iako u manjoj mjeri, uvoze strane radnike, te o njihovom uvozu ovisi i ostvarenje planiranih rezultata. Većina tih radnika je iz susjedne Bosne i Hercegovine, Srbije, Sjeverne Makedonije i Kosova, ali u nedostatku tih radnika, okreću se i radnicima iz dalekoistočnih zemalja kao što su Nepal, Indija, Filipini…
Što se tiče uvjeta u kojima su smješteni radnici, moramo istaći da velike turističke kompanije ulažu u smještajne kapacitete radnika, da su uvjeti u pravilu pristojni, što zasigurno se ne može tvrditi kod privatnih manjih ugostitelja (a još manje u drugim djelatnostima) koji im takve uvjete rijetko mogu priuštiti, zaključila je Marina Cvitić.
