Ove godine u turizmu i ugostiteljstvu nedostaje od 30.000 do 35.000 radnika. Nedavno smo objavili članak o sve većoj potrebi za stranim radnicima, jer domaćih zainteresiranih za rad ima malo (Pročitajte članak OVDJE). Po velikom broju stranih dozvola koje se traže, a ove je godine to puno više nego prošle godine, ispada da nam sezonu spašavaju radnici iz Albanije, Nepala, Filipina, Bangladeša, Indije, Srbije, BIH…. Spomenimo podatak koji je objavio Jutarnji list – Hrvatska ide prema rekordnom broju stranih radnika. Naime, do polovice svibnja MUP je izdao već 45.829 radnih dozvola, a lani je taj broj premašen tek usred ljeta (od toga za graditeljstvo 22.799 a za ugostiteljstvo i turizam 12.396 radnih dozvola).
Oglasnici i društvene mreže pune su oglasa za poslove diljem zemlje, plaće koje se nude evidentno su porasle. U medijskim objavama, primjerice, porečke Valamar Riviera i Plava laguna obećaju znatno veće plaće sezoncima. Zapošljava se bez obzira na političku situaciju u Europi i ratna zbivanja u Ukrajini jer se unatoč svemu očekuje još jedna dobra sezona. A nje nema bez radnika. Brojna smo pitanja postavili predsjednici Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije Marini Cvitić.
Jesu li obećane veće plaće dovoljno velike da privuku domaće ljude? Je li sve ovo došlo prekasno? Smatrate li da će strani radnici moći spasiti sezonu, budući da su mnogi naši ljudi odavno preselili u inozemstvo? Hoće li neki hoteli i restorani biti zatvoreni, jer neće imati dovoljan broj radnika?
Hoće li stranci moći popuniti sva radna mjesta? Hoće li tome pomoći Ukrajinci koji su došli u Hrvatsku kao izbjeglice? Kakvi su stranci kao radnici – znaju li uopće jezike, poznaju li rad u našem hotelijerskom okruženju?
Nakon 2 godine stagniranja u materijalnim pravima, a radi pandemije korona virusa Covid 19, te posljedica koje je pandemija prouzrokovala, ove godine sve veće turističke kompanije odlučile su se na značajni iskorak u povećanju materijalnih prava radnika. Povećanje se reflektira kroz veće povećanje plaće deficitarnim zanimanjima, ali i kroz neoporezive nagrade i isplate koje su temeljem poreznim propisa oslobođene od doprinosa i poreza, kao i kroz besplatnu prehranu svima uključujući i domicilno stanovništvo. Moramo biti iskreni i reći da ovakvo povećanje plaće koje se kreće od 5 pa do više od 20%, čak i do 30% u određenim kompanijama za deficitarna zanimanja je prije svega rezultat stanja na tržištu rada, odnosno nedostatka radnika, pa su poslodavci prisiljeni povećati materijalna prava radnika ako uopće žele svoje objekte držati otvorene. I to je problem na kojeg je Sindikat Istre, Kvarnera i Dalmacije upozoravao prije mnogo godina kada su se otvorile granice prema zapadu, u vrijeme kada su kompanije ostvarivale na stotinu milijuna kuna dobiti.
Međutim, pohlepa vlasnika je bila ogromna. Mislili su kratkoročno, da ugrabe čim više. Gubili su radnike, i to ne samo sezonske, koji su dolazili iz drugih krajeva Hrvatske i koji su kad su već morali napuštati svoje domove, počeli odlaziti u inozemstvo gdje su njihov rad plaćali dvostruko više i gdje se pokazivalo poštovanje prema njihovom radu. Gubili su i stalne radnike – i to veoma kvalitetne radnike. Kad kažem gubili, onda mislim da su ih svjesno gubili, odnosno stimulirali su radnike da napuštaju kompanije, posebno starije radnike, koji su međutim bili radno sposobni i radno aktivni.
Što su radili sezoncima?
Uobičajeno je bilo da ih drže po 15 godina u kontinuitetu, uz prekid od 2 mjeseca i 1 dan svake 3 godine. Bilo je to krajnje nekorektno. Znači ako ti radnik treba 15 godina, odnosno u 15 godina ima prekide po 2 mjeseca svakih 3 godine (sveukupno 10 mjeseci) znači on ti treba na neodređeno vrijeme. Pa valjda je dokazao da je dobar i vrijedan i da je potreban kompaniji. Ako se takvi radnici ne budu primali u stalni radni odnos, ne samo da će otići iz te kompanije, već će negativno pričati o takvoj kompaniji. Nema nikakvih opravdanja da ga držiš u neizvjesnosti. Nažalost poneki poslodavci još uvijek nisu u potpunosti prekinuli sa takvom praksom, i dalje se ponašaju prilično bahato, i dalje rade greške zbog kojih su ostali bez radnika.
Jasno da u trenutku kada se omogućila migracija radnika unutar EU, nezadovoljni svojim statusom u kompaniji i odnosom kompanije prema njima, mnogi radnici su emigrirali. S druge strane sve manje mlađih se odlučuju za ova zanimanja, jer nisu privlačna ni po plaći, ni po intenzitetu rada koji je naročito intenzivan u ljetnim mjesecima kada u pravilu imaju rijetko slobodne dane. Stoga ne čudi što je u posljednjih nekoliko godina evidentan nedostatak radnika. Posebno je to bilo izraženo prethodne sezone. Unatoč tome što smo u SIKD-u veoma kritični prema poslodavcima, imali smo razumijevanje za ono što se desilo prošle sezone. Do lipnja nije se znalo hoće li uopće biti sezone zbog restriktivnih mjera koje su bile zbog Covida, kako kod nas tako i u drugim zemljama otkud dolaze gosti. Država je donosila mjere o potporama turističkom sektoru početkom mjeseca za tekući mjesec, pa se poslodavci nisu usudili primati u radni odnos radnike, ne znajući da li će biti sezone i ne znajući da li će ostvarivati pravo na potpore za te radnike. S druge strane, sezonski radnici nisu mogli čekati hoće li ih netko pozvati na rad, s ciljem da si osiguraju egzistenciju, išli su raditi u druge djelatnosti. Sezona je počela tijekom lipnja, a doživjela svoj maksimum od sredine srpnja do kraja kolovoza, bez dovoljno radnika. Državna administracija nije bila spremna, niti dovoljna fleksibilna da omogući brzi „uvoz” radnika, te je sezona odrađena isključivo maksimalnim zalaganjem stalnih radnika i onih sezonskih radnika koji su imali sreću (ili nesreću) da su ipak primljeni u radni odnos.
Što je s kvalitetom stranih radnika?
„Uvoznoj” radnoj snazi, u špici sezone nije bilo vremena se dovoljno posvetiti ni educirati, a često je bila i upitne kvalitete. Pravo je čudo kako su se uopće ostvarili ovakvi rezultati kakvi su se ostvarili. Poslodavci su, na inicijativu sindikata, odmah od lipnja praktički donosili vatrogasne mjere kroz jednokratne nagrade. Često su se nagrade vezivale uz uvjet da im radni odnos ne prestane prije isteka sezone. Već koncem prošle godine se moglo naslutiti da će poslodavci biti ove godine mnogo izdašniji u odnosu na godine koje su prethodile Covidu.
Naime, od 2010. do zaključno sa 2019. kada je bilo posljednje povećanje plaće u turizmu, plaće su se povećavale od 2 do maksimalno 4%. Za napomenuti je da su u to vrijeme sve turističke kompanije ostvarivale jako dobre rezultate, ostvarivala se dobit u milijunskim iznosima; vlasnici su kroz dividende izvlačili novac, ulagalo se u podizanje kvalitete objekata, inkvizicije su bile u svim većim kompanijama. Kupovalo se sve što je bilo na prodaji. Svake godine obarali su se rekordi, i po fizičkim i po financijskim pokazateljima. Obarali su se rekordi po broju posjetitelja, po broju noćenja, po prihodima, dobit je rasla drastično, a unatoč tome nije bilo sluha za položaj radnika. Niti za povećanje plaće niti za zapošljavanje na neodređeno vrijeme. Naprotiv broj stalno zaposlenih radnika samo se smanjivao, kako su prirodnim odljevom stariji radnici odlazili u mirovinu.
Danas, nakon 2 godine pandemije, kompanije imaju puno manje dobiti, vjerojatno su 2020. mnoge kompanije ostvarile i gubitak, rezultati su znatno slabiji u odnosu na pretpandemijsko vrijeme, a povećanje plaće i druga materijalna prava su znatno veća. Znači sada kada nema baš puno novaca, za radnike se izdvaja znatno više. Obećavaju se i veće plaće i veće nagrade, gotovo da se kompanije takmiče koja će dati više.
Naravno da značajnu ulogu u kreiranju politike plaće ima Sindikat. Mi smo u stalnim kontaktima sa radnicima, sa svojim članovima i znamo gdje i kada treba intervenirati. I tamo gdje smo nešto dogovorili, nakon razgovora sa radnicima, odnosno nakon nastanka određenih događanja, ponovno argumentirano tražimo. Jer prema nama su radnici iskreni, mnogi svojim šefovima ili direktorima ne bi rekli što ih smeta, što žele, gdje bi trebalo nešto mijenjati. Mnoge kompanije su već ranije prihvatile inicijativu sindikata da se svim radnicima omogući besplatna prehrana, a ne samo onima koji su na smještaju kod poslodavca. Upozoravali smo da su domicilni radnici u neravnopravnom položaju, pa su i one kompanije koje to do sada nisu imali regulirano prihvatile ovu godinu inicijativu SIKD-a. Također je prihvaćena sugestija za korekcijom naknade prijevoza. A to je posebno važno u ovo vrijeme kada cijene goriva nezaustavljivo rastu. Također predlažemo mjere kojima će se dugoročno utjecati na povećanje broja domicilnih radnika koji su u pravilu puno jeftiniji.
Što sada čine poslodavci?
Odnos prema radnicima u većini kompanija značajno se promijenio. Već koncem prošle godine značajno se povećao broj radnika na neodređeno vrijeme. Povećao se i broj stalnih sezonaca kojima se omogućuje da tijekom cijele godine imaju radni odnos i određena primanja. Sa sezoncima se u pravilu više ne sklapaju Ugovori na mjesec ili dva (kao što je to bilo ranije, već na duže vrijeme). U pravilu se sezona produžila pa i sezonski radnici počinju raditi ranije. Jednokratne neoporezive nagrade u pravilu se daju upravo u najintenzivnijim sezonskim mjesecima pa se time primanja sezonskih radnika povećavaju. Božićnice, koje su nekada pripadale samo onim radnicima koji su bili u radnom odnosu u prosincu, sada se daju i sezonskim radnicima.
Međutim, odgovorno tvrdim da su domicilni radnici unatoč svemu što se do sada učinilo, još su uvijek diskriminirani. Doduše, poslodavci su veoma ljuti kada se izrazim tom riječju, pa onda moram reći da su u nejednakom, odnosno nepovoljnijem položaju. Naime, uz uvažavanje svih okolnosti da sezonski radnici koji dolaze raditi a Jadran iz drugih krajeva, posebno kada se radi o stranim radnicima, imaju besplatan smještaj, besplatnu prehranu (3 obroka), pere im se roba na trošak poslodavca, poslodavac plaća sve troškove ishođenja potrebnih dozvola koji se kreću i do 1000 eura po radniku, pa i same troškove dolaska , ipak su oni u povoljnijem položaju. Plaća im ostaje čista. U isto vrijeme, domicilni radnici imaju režijske troškove koje plaćaju sami, sami se moraju brinuti o pranju i peglanju robe, a naknada prijevoza u pravilu tek im pokriva troškove prijevoza, ali ne i amortizaciju vozila. Što je najgore, domicilni radnici se kasnije pozivaju na rad, jer poslodavac zna da će ti radnici doći, a s druge strane neki stranac im neće doći za mjesec, dva ili tri. Stoga smo već sada započeli priču sa poslodavcima da se domicilnim radnicima daje neka dodatna naknada koja bi im olakšala položaj, odnosno da se ove nelogičnosti riješe. Dodatno, neki poslodavci kod kojih je plaća odnosno koeficijent za radno mjesto fleksibilan( od – do) nerijetko sezonskim radnicima daju veće plaće samo da ih privuče, a oni radnici koji su lojalni, koji su stalni ili dugogodišnji sezonci, dobivaju manje, što je totalno nekorektno i stvara veoma negativnu atmosferu u kolektivu Oni poslodavci koji to rade, a imamo saznanja o tome, posljedice će osjetiti veoma brzo.
Iako su ozbiljne kompanije rano krenule sa aktivnostima pronalaska radnika, ali i s posebnom propagandom, bojim se da za sezonu neće osigurati dovoljan broj kadrova. Od izbjeglih Ukrajinaca neće biti „pomoći” jer se radi u pravilu o ženama s djecom koje ih ne mogu negdje ostaviti. Radnici se traže putem specijaliziranih agencija po cijelom svijetu, što je apsurd. Naši radnici bježe u druge zemlje, a mi uvozimo radnike. Mislim, nema logike; ovo je van svake pameti.
Poslodavci računaju na studente koji bi im mogli pomoću u „spašavanju” sezone, međutim, njihova primanja su ograničena na 15.000 kuna godišnje, nakon čega roditelji gube olakšice. Stoga, ukoliko se ne promjene porezni propisi, moglo bi se desiti da već sredinom kolovoza, a najkasnije koncem kolovoza studenti napuštaju posao, pa bi se mogli ponoviti prošlogodišnji problemi.
Ono što Sindikat neće dozvoliti je da se ponovi prošlogodišnja sezona. Prošlu sezonu imali smo razumijevanja, s obzirom na niz nepredvidivih okolnosti. Iako će i ova sezona izazovna, s obzirom na novonastalu situaciju vezano za rat u Ukrajini, ne možemo i nećemo prihvatiti da se zakon ne poštuje. Prošle se sezone radilo bez slobodnih dana, radilo se i više od 60 sati tjedno, bez potrebnog odmora između dva radna dana. I Državni inspektorat je „spavao”, odnosno svi su svjesno zatvarali oči na kršenja propisa koja su se događala. Jednim djelom jer su i radnici sami (sada govorim u pravilu za stalne radnike) bili svjesni da treba „trgati” kad je sezona, jer ono što se ne uprihoduje u sezoni, neće se moći nadoknaditi. Ove sezone neće biti takve tolerancije. Svaki poslodavac biti će odgovoran ukoliko ne bude imao dovoljan broj radnika i snositi će posljedice toga. Mi kao Sindikat upozoravati ćemo poslodavce ukoliko budemo vidjeli da se krše odredbe o radnom vremenu i/ili odmorima, ali i inspektorat ako poslodavac ne bude rješavao propuste. Na žalost, ne možemo reći da je inspektorat efikasan. Nerijetko na poziv dolaze tek nakon nekoliko mjeseci od prijave (čime se gubi svrha prijave i nadzora), a ne rijetko ne obraćaju pozornost ni na ukazane činjenice. Činjenica je da te službe nisu ni ekipirane kako treba, ali i da rade za plaće koje su niske, pa ti ljudi koji obavljaju nazor nisu ni dovoljno motivirani, ali je i činjenica da i poslodavci prema njime često pokazuju svoju bahatost.
Trebaju li se vlasnici kompanija odreći dijela zarade?
Apsurdno da je djelatnost i koja čini preko 20% u BDP-u ima plaću za 22% niže u odnosu na prosjek RH. U pravilu godinama je plaća u turizmu bila oko 15% u odnosu na prosjek RH što se pravdalo činjenicom da je zaposlen veliki broj radnika na manje složenim, odnosno jednostavnim poslovima gdje je i niža plaća. Međutim, nikada ta plaća nije bila na nižim razinama u odnosu na sad. Apsolutno sam svjesna da u ovaj prosjek ulazi i plaća radnika za vrijeme kad radnici nisu radili (tijekom zime, kada je zbog pandemije bilo ograničen rad), međutim ako želimo imati kvalitetan turizam, onda je nužno povećati plaće a sve sa ciljem da ova djelatnost bude privlačna prije svega domicilnim radnicima koji mogu pružiti visoku kvalitetu našem turizmu. Hrvatska je bila destinacija prepoznatljiva upravo po kvaliteti i po tome što su tu radili u pravilu domicilni radnici koji znaju našu kulturu, našu povijest, našu znamenitost, gdje je gotovo svaki radnik na svoj način bio promotor hrvatskog turizma. Gubitkom domicilnih radnika (a izgubili smo ih svjesno jer im nismo pridavali značaj), izgubili smo i na kvaliteti i ako se ovaj trend zapošljavanja stranih radnika koji ne znaju ni jezik, ni kulturu, ni povijest bude nastavio, bojim se da ćemo dugoročno uništili ono što smo imali. Svoju prepoznatljivost na turističkoj karti Europe i svijeta. I sve to zbog pohlepe kapitala, vlasnika korporacija) koji su u pravilu stranci i kojima je kratkoročni profit bio iznad svega.
Plaće su se značajno povećale, međutim ove plaće nisu dostatne prije svega za intenzitet rada koji se u turizmu zahtjeva, ali ni za očuvanje standarda. Mislim da će poslodavci, unatoč svim dogovorenim povećanjima biti prisiljeni dodatno davati određene stimulacije da se odradi sezona. Ono što je sigurno, najlojalniji i najbolji radnici su stalni radnici, domicilni i dugogodišnji sezonski radnici. Oni ako se poslodavci prema njima budu korektno ponašali, sezonu će odraditi. I zato, trebati će dodatno povećati plaće da one budu konkurentne plaćama u drugim zemljama. Pa nismo mi jeftina destinacija u odnosu na druge zemlje, cijene usluga su konkurentne; zašto ne bi konkurirali i sa plaćama? Kada to budemo postigli, kada se radnik bude cijenio i u usput kada se bude promijenila politička klima u HR, naši će se radnici vratiti. Ali vlasnici se moraju odreći djela svoje zarade.
Strani radnici koji dolaze, ako im netko na „ulici” ponudi 50 eura veću plaću, ostaviti će ih istog momenta. Ima onih koji percipiraju sezonski rad kao ljetovanje uz dodatnu zaradu. Kad vide što se od njih zahtjeva, koliko treba raditi, nerijetko nakon mjesec dana napuštaju posao.
Ono što se nikada nije dešavalo, jest da radnici, postavljaju uvjete koliko će raditi, koliko slobodnih dana će imati, da li će raditi jednokratno ili dvokratno.
Da poslodavcima je sve teže i teže. Ali žanju ono što su godinama sijali. Da su prije 10 godina davali plaću kakvu su radnici zaslužili a da budemo jasni imali su je od kuda isplatiti, danas bi imali dovoljan broj radnika. Niti jedan ne bi otišao. Vodili smo i onda sa njima pregovore, doslovce „krv pljuvali” za povećanje plaće od 1 do 2%. Uvijek su bili drugi interesi, a to je bilo dobit.
Danas su svjesni da bez radnika neće imati ni dobit. Interesantno da je većina članova Uprava ista kao i pred 10 godina. Imali su katastrofalnu kadrovsku politiku koja ih sada košta daleko više. Međutim, ono što je najžalosnije, zbog posljedica njihovih pogrešaka u prošlosti, a koja se reflektira na sadašnju situaciju nedostatka domaće kvalitetne radne snage, doći će do opadanja kvalitete.
I na kraju pitali smo je za osvrt na cijelu ovu situaciju.
Temeljni smisao turizma jest da doprinese blagostanju lokalne zajednice. Mi danas u turizmu imamo u pravilu strane vlasnike, koji uz blagoslov (lokalne) politike uzurpiraju naše prostore, stvaraju profit kojeg naravno odnose iz Hrvatske u svoje zemlje, a taj profit stvaraju s radnicima koji nisu iz našeg zavičaja.
Naše lokalno stanovništvo koje bi od turizma trebali imati koristi, u pravilu radi najpotplaćenija zanimanja, a gotovo svaki treći radnik u turizmu je stranac. Pa se onda opravdano pitam: Što će nam nove turističke investicije, ako već sada nemamo dovoljno radne snage?
Što će nam investicije putem kojih strani kapital želi samo kapitalizirati našu položajnu rentu, a gdje će se zaposliti strana radna snaga, jer domaće nema? Kome treba takav turizam?, zaključila je Marina Cvitić.
