Tekst&Foto Tanja Kocijančić
O otežanom poslovanju ugostitelja u doba pandemije, posebice zbog odluke stožera da se lokali zatvore, razgovarali smo s obrtnikom Viliamom Radessichem iz porečkog naselja Kukci. Restoran Marina u vlasništvu njegove obitelji posluje od 1985. a malo koji se restoran može pohvaliti da mu tradicija datira još iz doba Austro-ugarske monarhije. Baš po pranoni Marini je restoran i dobio ime. Evo što nam je Radessich ispričao. Prvo pitanje bilo je neizbježno – utjecaj korona-krize.
-Upravo su ugostitelji ti koji su najviše pogođeni ovom pandemijom i oni koji plaćaju velik danak za trenutnu situaciju. Moram naglasiti da su u ovim teškim vremenima, kada je upitan opstanak mnogih lokala, ugostitelji u cijeloj zemlji pokazali veliko srce i pomogli krajevima pogođenim potresom. Žalosno je što nam je zauzvrat uskraćeno ustavno pravo na rad te što smo cijelo vrijeme diskriminirani, jer nismo stavljeni u isti položaj kao hotelijeri i druge uslužne djelatnosti.
Ovdje ne bih želio da me se krivo shvati da ugostitelji bježe od odgovornosti u ovim teškim vremenima. Naime, ugostitelji su prvi koji su prihvatili epidemiološke mjere koje propisuje Stožer pa do onih krajnosti do kojih biti zatvoren znači poboljšati epidemiološku situaciju kako bi se moglo krenuti sigurno u turističku sezonu, mišljenje je ovog porečkog obrtnika.
Pitali smo ga o počecima, budući da je njihov restoran jedan od najdugovječnijih na ovom području.
-Restoran je otvoren 15.06.1985. godine kada se moj otac Đanfranko našao na prekretnici – prodati staru kuću ili nešto napraviti s njom jer je počela propadati. Odlučio se za prodaju. Na svu sreću prodaja se nije ostvarila jer se nisu uspjeli dogovoriti oko cijene. Taj događaj je potaknuo moga oca da otvori restoran. Uslijedile su godine koje su bile obilježene žrtvovanjem i predanim radom svih članova obitelji: od none Gemme, mame Sonje, sestre Melise i mene. Ugostiteljstvo traži kontinuiranu predanost radu. Tu nema odmora, praznika ni isključivanja. U ugostiteljstvu moraš biti uvijek na raspolaganju i prilagođavati se vremenu, ali pritom ne smanjujući kvalitetu i ljubaznost. Možda nekima to izgleda jednostavno, ali to je veliki križ. Međutim, ako voliš ono što radiš ništa nije teško, sve zaboraviš kad vidiš da je gost zadovoljan, priča naš sugovornik.
Sto se tiče same tradicije, nastavlja Radessich, malo se koji ugostiteljski objekt može pohvaliti da njegova tradicija zalazi još u vrijeme Austro-ugarske kad njegova pranona Marina, žena po kojoj restoran nosi ime, imala otvoren ugostiteljski objekt koji je bio daleko od pojma restorana i ugostiteljske djelatnosti kakve mi danas poznajemo.
-U ono doba kad je novaca bilo malo i kad je istarski čovjek živio od svojih žuljeva, obrađujući zemlju (ne kaže se bez razloga ”L’orto vuole l’uomo morto”), trgovina s Porečom bila je uvijek živa. Prilikom prodaje jaja, mlijeka i sličnih proizvoda na povratku iz Poreča u džepu bi se našao koji novčić kojim se moglo kod Marine popiti otavić vina, mižolić rakije, kupiti malo tabaka ili pojisti dva slana sardona na kruhu. A ako se nekome nije jelo ili pilo, bacili bi koju ”partidu boć!”.
Za pranonu Marinu nije se moglo reći da je bila bezosjećajna i bez poduzetničkog duha, jer onaj koji nije imao šoldi mogao se praviti frajer i nešto pojesti ili popiti, ali ga je kasnije čekao rad u polju, priča nam Viliam koju je ovu obiteljsku tradiciju nastavio.
Naravno nije sam, jer iako u mirovini roditelji su uvijek prisutni i pomažu kada zatreba. Ugostiteljstvo je gospodarska grana koja je najviše osjetila korana krizu. Krizu su najviše osjetili oni objekti koji kao i restoran Marina rade cijelu godinu, koji imaju stalne radnike, a pogotovo oni koji nisu dijelili otkaze.
-Iskrena nada i želja za radom uvijek postoji i mi se nadamo da će nas uskoro otvoriti, jer u ovom periodu nitko se ne može pohvaliti da ima puno gostiju. A i oni koji dođu moraju se pridržavati strogih mjera distance, ali i smanjenog broja ljudi u lokalu.
Usuđujem se reći da svi ugostitelji dijele sudbinu ove situacije i da smo mi, ugostitelji, prvi za pridržavanje svih mjera Stožera kako bi epidemiološka slika bila bolja i kako bi se mogli otvoriti i odraditi toliko željenu turističku sezonu te naposljetku nešto i zaraditi. Bio bih najsretniji kada mi ne bi trebale potpore države i da samostalno podmirujem svoje obveze prema državi i radnicima.
Što se tiče prosvjeda ugostitelja ja ih potpuno razumijem jer je situacija neizdrživa, ali ono što me najviše žalosti je tumačenje tko može raditi, a tko ne. Podilazi se velikom kapitalu i ne gleda kome je ugostiteljstvo osnovna a kome dodatna djelatnost, kao što je točenje kave za van na benzinskim pumpama, a ne u kafićima.
Trebalo je ili zabraniti svima ili dozvoliti svima, a ne postupati selektivno, jer na taj način nismo svi u istom položaju. Logički se nameće pitanje zašto su ugostitelji ti koji ne rade svoj posao a drugi su preuzeli njihov posao? Razumijevanje problema ne znači podržavati one koji bi usprkos mjera stožera otvorili objekte. Takvi će platiti velike kazne čime će njihovu ionako tešku situaciju dodatnom pogoršati. U suštini nisam za punjenje proračuna putem kazni, smatra Radessich.
Dao nam je osvrt na lanjsku sezonu.
-Manjak posla i nemogućnost odrađivanja turističke sezone pogoršavanjem epidemiološko situacije, odvlačenje turista od strane matičnih država unatoč lijepom vremenu koji se prošle godine produžio na rujan i listopad, kao i prisilnim zatvaranjem ugostiteljskih objekata sigurno bio je vrlo težak udarac.
Situacija je teška i nadamo se da će se to ove godine završiti i da ćemo početi normalno privređivati jer nastavak ovoga imat će dalekosežne posljedice, napomenuo je vlasnik Marine.
Za državne potpore rekao je da su dobrodošle, te da ih nije bilo, mnogo bi ljudi završilo na Zavodu za zapošljavanje.
-Potpore nažalost ne pokrivaju naše troškove poslovanja. Ovom situacijom izgubili smo i gubimo puno, a što se i dalje nastavlja. Kasno otvaranje imat će dalekosežne posljedice na način da se ugostitelji neće stići spremiti za predstojeću sezonu. Ono što u ovom periodu ugostiteljima puno znači su proslave Valentinova, Dana žena, Uskrsa, Praznika rada i tako redom. Možda sam previše pesimist, ali mislim da su Valentinovo i Dan žena izgubljeni. Rano otvaranje znači bolju pripremu za sezonu, pojašnjava ovaj obrtnik.
Tokom prošle godine najviše su si pomogli sami i koristili većim dijelom vlastita sredstva.
-Šta se tiče potpora za radnike kao i doprinose koji su išli do visine potpore pomogle su svima pa i nama. Potpore koristimo i danas. Iako sam načuo da su potpore nekima kasnile, kod nas to nije bio slučaj. Iako je Grad Poreč odobravao razne olakšice vezane za spomeničku rentu, zakup javnih terasa i slično, mi ih nismo koristili, jer imamo vlastiti prostor, navodi ovaj ugostitelj.
Što bi ugostiteljima sada najviše pomoglo?
-Olakšice koje bi još pomogle trenutno ugostiteljima da prežive ovu situaciju bile bi od države: veća brzina u realizaciji novih povoljnijih kreditnih linija, osmisliti način kako za oslabljenu kreditnu sposobnost poduzetnika garantirati da poduzetnik dobije kredit koji inače ne bi dobio. Na kraju obrtnik odgovara cijelom svojom imovinom. Grad bi trebao povećati potpore za mlade poduzetnike unutar ukupnih svojih potpora, smatra on.
Kakvo je stanje u obrtništvu Poreštine?
-Gledano kroz sektor ugostiteljstva je u najmanju ruku kompleksno kako zbog nedostatka kvalitetne radne snage, ograničenosti rada, tako i kod poteškoća u dobivanju kredita (jer je većina ugostitelja poslovala s minusom ili pak se kretala oko pozitivne nule). Moje kolege kao i mi trenutno smo zatvoreni. Iako nam je dozvoljena hrana za van, mali gradovi ne profitiraju puno u toj pogodnosti.
Kako svi dijelimo istu sudbinu, svi mi iz sektora ugostiteljstva duboko smo svjesni da će oporavak biti dug i izazovan. Ono što je nama nužno potrebno su plan i mjere oporavka ugostiteljstva kroz minimalno 5 godina, ističe Viliam.
Na koji način pomaže Udruženje obrtnika?
-Udruženje obrtnika i Ceh ugostitelja stalno prate trenutnu situaciju i aktualnosti vezano za poslovanje obrtnika kako bismo zajedno prebrodili, odnosno kako bi se što bolje snašli i iskoristili sve pogodnosti koje nam Udruženje pruža.
Sama suradnja je jako dobra i ona se ponajviše vidi kroz niz pogodnosti koje ugostitelji mogu koristiti, ko primjerice na Ini, Croduxu, u Croatia osiguranju i slično. Pored toga naše stručne službe kontinuirano su angažirane oko pojašnjavanja i informiranja o novostima o zakonima i raznim propisima, posjećivanju sajmova, organizacije gastro sajmova, seminara (informatike, stranih jezika), baždarenje vaga po povoljnijim uvjetima i drugo.
Kao primjer dobre suradnje između Ceha ugostitelja i Udruženja mogu navesti situaciju kada je usred nastale gužve vezano uz radne dozvole s Policijskom postajom Poreča dogovoreno da se poslovi oko prijave stranih radnika mogu obavljati i u drugim policijskim postajama diljem Istre kako bi se rasteretili službenici u Poreču. Time se konkretno pomoglo obrtnicima da ne trate dane u Policijskoj postaji, objasnio je ovaj obrtnik.
Kakva je konkurencija u Vašem poslu?
Konkurencija u ovom poslu je velika i dobrodošla i shvaćam je kao poticaj za daljnji nastavak predanog rada, veli Radessich.
Kako ste uspjeli opstati toliki dugi niz godina?
-Odgovor na ovo pitanje zasigurno leži u činjenici da je od svojih početaka pa do danas obitelj uvijek bila prisutna u radu restorana, otkriva Radessich.
Jeste li zadovoljni što poslujete kao obrtnik?
-U globalu sam zadovoljan što poslujem kao obrtnik jer pored svih problema i puno žrtve ovaj posao ipak ima budućnost. Naime, važne se stvari u životu događaju za stolom.Za stolom se slave rođendani, potpisuju ugovori, vode se rasprave i drugo, a još ako sve te važne događaje popratimo dobrom hranom i vinom uspjeh je zagarantiran. Ono što je lijepo kod tog posla je što ti omogućuje kreativnost u pronalaženju i kombiniranju namirnica i različitih okusa. Jer „okusi se ne rađaju nego stvaraju”, citirao je ovaj ugostitelj.
Kakva su očekivanja za predstojeću turističku sezonu?
-Moja očekivanja za predstojeću sezonu su velika iz razloga što smo dosta odmarali i sada je vrijeme da zasučemo rukave, prionemo poslu i popunimo rupe koje je ova situacija stvorila. Onaj tko gleda sve crno nije nikad ništa napravio. Ova situacija nas je malo usporila i natjerala da sve resetiramo i posložimo naše prioritete u životu malo drugačije. Naučila nas je da su najbitnije stvari u životu zdravlje i obitelj, tj. da nam materijalni aspekt nije najbitniji i da se bez puno toga može živjeti. Naposljetku, naučili smo cijeniti najviše upravo naše pravo na rad, zaključio je Viliam Radessich.
