U prodajnom lancu Pevec minimalna plaća od početka iduće godine narast će za 1000 kuna bruto. Početkom godine Valamar Riviera je najavio da će povećati plaće za 11,5 posto te uložiti više od 20 milijuna kuna u povišice svih djelatnika s fokusom na osnovna zanimanja. Plava laguna svim je zaposlenicima povećala plaću za 7 posto, sobaricama posebno za 10 posto. Lošinjska Jadranka grupa zajamčila je da nijedan radnik u sezoni neće imati manje od 4000 kuna neto. Lidl je svojim radnicima plaće povećao u prosjeku za 8,5 posto, a Konzum za 6 posto. Povišice objavljuju i Podravka, Cromaris, Eko Međimurje…
Nakon godina protivljenja poslodavaca povećanju minimalne plaće, navođenja da je hrvatska radna snaga već preskupa, da je nemoguće dići neto primanja radnika zbog ogromnog opterećenja koje država nameće na te plaće i zbog nužnosti ulaganja u razvoj – ukratko, razloga zbog kojih bi, u konačnici, povećanje izdvajanja za radnike na minimalnoj plaći dovelo do propasti poslodavaca i gašenja radnih mjesta – ovih se dana stječe dojam da se ti isti poslodavci natječu koji će više podići plaće onima najslabije plaćenima.
Razlog ovakve promjene stava jednostavan je: tržište rada posljednjih se godina, nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, stubokom promijenilo. Višegodišnja filozofija “uzmi ili ostavi, ima tko hoće”, koja se nerijetko baš tim riječima plasirala radnicima u godinama u kojima su doista na tržištu bile stotine onih koji će, makar i za minimalac ispod granice siromaštva, spremno prihvatiti bilo kakav posao, doživjela je debakl – dramatičnim pražnjenjem burze rada i svakodnevnim odlaskom postojećih zaposlenika u bogatije države Europske unije, onih “koji hoće” naprosto više nema.
Tržište uvijek diktira cijenu, pa i rada, koji sada, s drastičnim smanjenjem ponude, iznimno poskupljuje, a u mnogim sektorima, prije svega u turizmu i trgovini, više nije moguće pronaći kvalitetnog radnika, bez obzira na ponuđenu plaću: ovog smo ljeta svakodnevno bili svjedoci dramatičnih apela poslodavaca koji u turističkim središtima nisu mogli naći radnika da bi uopće otvorili objekte.
“Ne preostaje nam ništa drugo…”
No, postavlja se pitanje jesu li poslodavci doista trebali čekati do zadnjeg trenutka, nisu li mogli ranije procijeniti što će se dogoditi s otvaranjem granica EU i spriječiti egzodus radne snage korigiranjem plaća, te ne snose li dobar dio odgovornosti za postojeće stanje? Je li hrvatska radna snaga doista tako skupa, jesu li opterećenja na plaću takva da ih poslodavci ne mogu izdržati, jesu li se u posljednje vrijeme u tolikoj mjeri smanjila da sada mogu dići plaće i do 20 posto? Ili su prijašnjih godina ipak, svjesno ili nesvjesno, ignorirali masovno odseljavanje radne snage iz zemlje i više mislili na profit?
– Trčanje za profitom u Hrvatskoj se jako zlorabi i krivo interpretira. Profit je imanentan poslovanju i biznisu i naravno da svatko želi nešto zaraditi. No, u vremenu krize poslodavci su se prvo odricali profita. Od 2008. do 2015. poslodavci su izvršili sve moguće racionalizacije i prestrukturiranja, a profit je sada tako nizak i tanak da nam ne preostaje ništa drugo nego podizati plaće nauštrb ulaganja i investicija u nove tehnologije i razvoj, što je jako loše jer ćemo gubiti na konkurentnosti – kaže Bernard Jakelić, zamjenik glavnog direktora Hrvatske udruge poslodavaca. Potvrđuje da je tržište radne snage doista presušilo, no smatra da su poslodavci predvidjeli ovakav razvoj situacije, zbog čega su prije tri-četiri godine započeli intenzivno traženje rasterećenja troškova rada te ušli u žestoku bitku s Vladom zahtijevajući povećanje kvota za strane radnike.
– U to vrijeme bilo je odobreno 1000 stranih radnika, a Vlada nije željela povećavati kvote zbog mira sa sindikatima. Znate do koliko smo sada došli? Do 37.000 – kaže Jakelić.
Tražili su, dakle, povećanje uvoza jeftinije radne snage. Domaća je radna snaga, baš zbog plaća, odlazila negdje drugdje. A sada se, zbog istog razloga, pokazuje da se više ni ne može detektirati odakle bi ta nova, strana i jeftinija radna snaga trebala dolaziti – Hrvatska više nikome nije zanimljiva.
Rast dobiti veći od rasta plaća
Sadašnjost stoga pokazuje, smatra ekonomski analitičar Željko Lovrinčević iz Ekonomskog instituta Zagreb, da su poslodavci posljednje godine naprosto prespavali.
– Posljednjih deset godina Hrvatska je na čvrstom začelju tzv. novih članica Europske unije po rastu plaća. Na začelju. Istodobno, posljednjih godina ima najnegativniju bilancu ukupnog stanovništva, kad se pribroje prirodni negativni prirast i odseljavanje. Unatoč tome, posljednje tri godine, otkad je započeo oporavak, rast dobiti poslodavaca bio je znatno veći od rasta plaća. Dakle, i u takvoj situaciji, poslodavci su odlučili rezultate gospodarskog oporavka preuzeti sebi – smatra Lovrinčević.
S obzirom na stalne inicijative poslodavaca, u Hrvatskoj se stekao dojam da je opterećenje na plaće kod nas barem među najvišima, ako ne i najviše u Europi. Međutim, podaci Eurostata pokazuju drugačije.
– I neka prijašnja istraživanja, još iz 2009. godine, pokazala su da je Hrvatska negdje na razini prosjeka zemalja EU što se tiče opterećenosti plaća porezima, barem kad je riječ o prosječnim i ispodprosječnim plaćama. U međuvremenu je država u nekoliko navrata mijenjala poreznu politiku s ciljem smanjenja poreznog opterećenja rada, pa se može očekivati da su se i troškovi radne snage dodatno smanjili. Prema podacima Eurostata, ukupni troškovi rada, kao i visina poreznog opterećenja, u 2017. su bili ispod prosjeka EU. Ukupno ‘porezno opterećenje’, odnosno udio troškova rada koji se ne odnose na čistu plaću u ukupnim troškovima rada, u Hrvatskoj je veće samo u odnosu na Dansku, Irsku, Luksemburg i Maltu – upozorava Iva Tomić iz zagrebačkog Ekonomskog instituta, stručnjakinja za tržište rada.
– Dijelom je to tako zbog metodologije. Eurostat u analizi preskače velik dio parafiskalnih nameta – smatra Jakelić iz HUP-a. Na njih upozorava i Iva Tomić, no, bez obzira na znatan dio tih opterećenja, teško je očekivati da bi se ukupno opterećenje – po kojem je, sukladno Eurostatu, Hrvatska na 23. mjestu od 28 država članica EU – dodavanjem parafiskalnih nameta do te mjere povećalo da bi Hrvatska izbila na vrh.
– Odgovorno tvrdim da je opterećenje ogromno. Trenutak je već sada vrlo ozbiljan, a postat će još ozbiljniji ako se država te regionalna uprava ne odreknu dijela nameta. Trajno smanjenje ulaganja u razvoj i tehnologiju kako bi se povećavale plaće jednostavno nije održiv koncept – poručuje.
No, argument pogubnosti smanjenja ulaganja u razvoj i tehnologiju diskutabilan je u hrvatskom poslovnom okruženju već dulje vrijeme.
– Argument kako će ono što bi inače ulagali u razvoj sada morati potrošiti na povećanje plaća, poslodavci su koristili, primjerice, i pri povećanju stopa PDV-a, posebice u ugostiteljstvu. Međutim, vidljivo ulaganje u razvoj je izostalo i prije poreznih izmjena, pa tako vjerujem da bi izostalo i u slučaju stagnacije plaća. Pogotovo ako govorimo o sektoru trgovine ili ugostiteljstva – smatra Tomić te dodaje kako je zanimljivo da poslovni sektor konstantno zaziva što manje uplitanje države, sugerirajući da bi zakon tržišta trebao riješiti većinu problema, pa i visinu plaća i razinu zaposlenosti.
– Međutim, sada, kad zakon tržišta nalaže povećanje plaća zbog nedostatka radne snage, cijeli poslovni sektor ipak očekuje uplitanje države – bilo smanjenjem poreznog opterećenja rada, bilo povećanjem uvoznih kvota za strane radnike. Ne kažem da poslovni sektor nije opterećen raznim davanjima, ali trenutno je situacija takva da će poslodavci, ako žele zadržati postojeće ili zaposliti nove radnike, morati pribjeći povećanju plaća – ističe Tomić.
Koliko su plaće do sada konkretno rasle radnicima s najnižim plaćama u sektorima poput trgovine, tekstilne industrije ili ugostiteljstva, teško je reći jer podaci Državnog zavoda za statistiku u prosječne plaće uračunavaju i one menadžerske. No, i takva analiza pokazuje da je posljednjih godina taj rast vidljiv te da je, primjerice, u trgovini na malo, od 2013., odnosno ulaska Hrvatske u EU, do danas prosječna plaća narasla gotovo 25 posto, odnosno gotovo dvostruko više nego prosječna plaća za sve djelatnosti u Hrvatskoj.
– Blago se povećanje osjeća, no podaci naših članova pokazuju da je prosječna plaća trgovca, onog u trgovini, tek nešto viša od 4100 kuna, odnosno gotovo 1000 kuna manja nego što pokazuje DZS. Činjenica je da su još prije godinu, dvije svi tvrdili da će propasti ako dignu i najmanje plaće, ali sila zakon mijenja. Ljudi su trpjeli egzistencijalnu ucjenu i radili za plaće s kojima ne mogu preživjeti. Sad se situacija mijenja, no morat će i više. Naime, plaće jesu nešto rasle, ali puno je brže rastao obujam posla: nakon odlaska radnika u inozemstvo, oni preostali rade neusporedivo više – kaže Zlatica Štulić, predsjednica Sindikata trgovine Hrvatske.
Trgovci su, ističe, živjeli ispod egzistencijalnog minimuma, kao i radnici u nekim drugim djelatnostima, te se nada da je ovo tek početak rasta plaća.
“Što sam mogla? Posla nije bilo…”
– Ma ne mislim da ja s nezavršenom srednjom školom trebam imati plaću s kojom mogu jednom godišnje otići na Havaje, ne moram ni pet dana u Vodice. Ali mislim da, ako radim deset sati dnevno, zavređujem da mogu platiti režije i hranu – zorno opisuje Maja K., majka dvoje djece koja je godinama radila u jednoj pekarnici za minimalac. Nije imala plaćen prijevoz, a kamoli božićnicu i dar za djecu, godišnji je mogla koristiti samo kad bi joj to poslodavac dozvolio, i to u trajanju manjem od zakonskog minimuma, iako je svake godine uredno potpisivala da je godišnji iskoristila u cijelosti. Na posao je dolazila dva sata prije otvaranja pekarnice kako bi ispekla proizvode do otvaranja, no ta dva sata nisu ulazila u plaćeno radno vrijeme.
– A što sam mogla? Posla nije bilo. Šutjela sam i trpjela. Plaća manja od 3000 kuna je nikakva, ali je 3000 kuna više od nula kuna – kaže. Promet pekarnice je, pak, bio fenomenalan iako je gazda – koji je svake godine vozio sve skuplji i bolji auto – stalno kukao i nemoćno odmahivao glavom kad god bi tražila povišicu: kriza je, ne mogu, nema novca, država me ubija, ako dignem plaće, mogu staviti ključ u bravu.
Gotovo s poreznim korekcijama
Majina obitelj nema auto. Njezino mlađe, osmogodišnje dijete nikada nije bilo na ljetovanju. Njezina primanja i primanja muža zaposlenog u građevinarstvu, koje je u krizi doživjelo potop, dugo nisu dostajala ni za režije i hranu.
– Dugovi su se gomilali, još ih vraćamo – kaže. Već 2013., 2014. njezine kolegice počele su odlaziti u inozemstvo – i njezina starija kći, 19-godišnjakinja, otišla je u Irsku. Gazda je malo dignuo plaću, tek toliko da se smiri. Do 2017. nedostajala im je trećina radnika, oglas “Tražim radnike” postao je stalan dio interijera.
– I moj muž je početkom godine dobio ponudu za Njemačku. Zbog djeteta u školi dugo smo se premišljali, no odlučili smo da idemo. Kad sam to rekla poslodavcu, stvari su se odjednom promijenile – priča Maja. Prije nekoliko mjeseci plaća joj je narasla na – 7000 kuna. Još jednu verziranu, iskusnu radnicu, sposobnu za sve vrste poslova u djelatnosti, nije mogao izgubiti. Plaća joj se svaki radni sat, a gazda se prema njoj odnosi s poštovanjem. Odustali su od odlaska u Njemačku.
– Sada žanjemo posljedice dugogodišnje ‘kulture’ necijenjena rada. U privatnom će sektoru sada morati doći do promjena, plaće će morati rasti, i to od prelijevanja dobiti i bolje organizacije sustava. Prostor poreznih korekcija je, čini mi se, iscrpljen – konstatira Lovrinčević.
