Ovom kažuniću su 24 godine tek 
Pravi mali muzej posvećen Istri 
Vrijedne ruke, preciznost i mašta su Ivanov recept 
Boškarin kao jedan od istarskih simbola 
Strastveni pljočkar
Ivan Vesnaver više od 30 godina vrijedno i strpljivo izrađuje unikatne kamene kućice i kažune. U svom domu u porečkom naselju Bolnica ljubomorno čuva zbirku svojih rukotvorina u radnoj prostoriji, ili bolje reći malom muzeju, u kojem ponosno svojim gostima pokazuje što su njegove vrijedne ruke izradile uz puno mašte, strpljenja i preciznosti. No, ono što se ondje može samo pogledati, vrijedni su primjerci koje on čuva za sebe i svoje unuke i, kako je rekao “ne bi hi proda ni za sve šolde na ten svitu“. Osim kažuna, na policama su posložene i crkvice, šterne, kule, baladuri, ognjiŠta, štalice, životinje napravljene od drva… Takvih je predmeta izradio više od tri tisuće, ni sam ne zna točan broj.
Ivan se od malih nogu igrao u starim istarskim kućama, koje su danas osuđene na zaborav, pa ih on svojim rukama ponovno stvara i tako spašava od zaborava. Inspiraciju i ideje pronalazi posvuda – u šetnji, berbi šparuga, vožnji biciklom i obilasku cijele Istre. Nakon toga kreće u nabavku materijala, a to nije nimalo lako jer treba naći odgovarajući komad kamena, posebice škrile koje služe kao podloga. A zatim se zatvara u svoju radionicu, koja je njegov radni atelje. Kaže on da tu, ako ne računamo na bogatu maštu i inspiraciju, nema velikih troškova, a jedini alati koje koristi su armiračka kliješta, rezač za keramiku i žlica za zidanje. Kamenčiće spaja žbukom. Pijesak melje dva puta na fino i onda miješa s vapnom i cementom – baš kao za pravu kuću.
-Jednom sam prilikom u Rijeci na nekoj fešti vidio maketu, repliku stare kuće u kamenu koja me jako zainteresirala i tada sam je odlučio napraviti svojim rukama, po sjećanju. Trebalo mi je godinu dana, jer sam dugo tražio odgovarajući materijal – kamen, sitne detalje i škrilu. Materijal nalazim posvuda – na njivama, kamenolomima, suhozidima, ruševnim kućama i to po cijeloj Istri. Od nečeg što je staro, napušteno ili uništeno stvaram novu vrijednost, priča Ivan.
Na početku je radio, pa poklanjao rodbini i prijateljima za posebne prigode. Zatim je jednog dana u gradu sreo Dragu Orlića koji je čuo za njegove minijature. Predložio mu je da napravi 30-ak primjeraka svih veličina i da dođe u Savičentu na izložbu rukotvorina. Tako je i bilo na Ivanju u lipnju 1995., kada je bilo 86 izlagača. Kaže nam da je bio presretan jer je tada osvojio šesto mjesto. Nastavio je zatim dolaziti na tu izložbu još deset godina i onda su ga prije 15 godina proglasili prvakom Istre. Tada je vladao velik interes za ovakvim unikatnim suvenirima, primao je brojne upite pa je počeo prodavati. No, s vremenom interes je opao, jer se tržište zasitilo, pa sada Vesnaver pravi kamene predmete po narudžbi i željama kupaca.
-Dvije godine su mi trebale da bih naučio napraviti pravi, originalni kažun kakvi se nalaze u prirodi, jer to zaista nije lako. Nažalost, prilikom gradnje Istarskog ipsilona stradalo je puno kažuna koje je nemoguće vratiti. Organizirane su zatim radionice izrade kažuna, ali to što oni prave ne liči na kažune, smatra Ivan.
No, njegovoj mašti tu nije kraj, jer pravi i predmete od drva, često u kombinaciji s kamenom. U njegovoj radionici izložbeni su boškarini, voz s volovima, koza na stijeni, ali pravi i karete, plugove i druge suvenire. I crijepovi su mu poslužili kao inspiracija, jer od njih pravi reljefne instalacije s mnoštvom sitnih detalja, bilo da je to pročelje istarske kuće s prozorima, vratima baladurom ili pak ribarska kućica uz more. Na crijepovima koristi masu za modeliranje i boje, a sitne kamene i drvene detalje zatim umeće i lijepi.
Vesnaver je pravi Porečan iz staroga grada, rođen 1950. godine na Maraforu, dvije godine nakon što se njegovi roditelji doselili iz Buzeta kao kolonisti. Nakon dvije godine preselili su u naselje Bolnica, gdje i sada živi. Tada su se ondje nalazili njihova kuća i crkvica Madonna del Monte preko puta. Danas je to veliko naselje prepuno kuća. Ivan je već sedam godina u penziji, a radio je 15 godina kao pekar u nekadašnjem Mlinpeksu. Potom se razbolio i prešao u Agrolagunu na poljoprivredne poslove. I dok je bio zaposlen, kao i danas, svaki je slobodni trenutak koristio za svoj kreativni rad. Naš sugovornik ima još jedan veliki hobi – pljočkanje, u čemu je svjetski prvak. Nastupa za klub Lanterna u Savudriji, gdje se održava 20-ak natjecanja godišnje u kojima sudjeluju pljočkari iz Hrvatske, Slovenije i Italije. U Istri ih ima stotinjak, a on pored svoje kuće u obližnjoj šumici ima teren gdje vježba. Pljočkanjem se bavi više od 35 godina, za što je lani za poseban doprinos dobio veliko priznanje od Istarskog pljočkarskog saveza.
