U Funtani se sinoć okupila grupa mještana, odraslih i djece, koji su poslali poruke mira u znak podrške Ukrajini koja je nažalost već danima ratna zona. Time su ujedno željeli dati podršku svojoj sumještanki, Kateryini Skorikovoj iz Kijeva, koja zadnjih deset godina živi u Funtani u kojoj je zasnovala obitelj. Došla je u turistički posjet u Poreč i potom se zbog ljubavi preselila. Sada živi ovdje sa suprugom Funtanjanom i dvoje djece, a zaposlena je u Maistri. Kateryna se angažirala i bit će jedna od brojnih volontera-prevoditelja koji će idućih dana, a možda nažalost i mjeseci, pomoći u komunikaciji s izbjeglicama koje dolaze iz Ukrajine. Trenutno izbjeglica još nema mnogo u našoj županiji, a Kateryna nam kaže da se angažirala preko udruge Istra pomaže koja već danima preko društvenih mreža organizira i skuplja pomoć za njene sunarodnjake.
-Cijeli svijet se pita kako je ovo moguće? Kako nitko ne može zaustaviti agresiju? Prizori očeva koji ispraćaju uplakanu djecu i supruge u izbjeglištvo, djeca koje se rađaju u skloništima u podzemnoj, volonteri koji kreću u rat, žene koje uzimaju puške u svoje ruke, a mnogi strahuju u skloništima pod detonacijama bombi. Sve su to slike koje obilaze svijet i nikog ne ostavljaju ravnodušnim. Svoju podršku dajemo miru, razumu i humanosti. Igre velikih ne možemo zaustaviti ali možemo dati podršku narodu koji u ovom trenutku pati i gine, poručila je grupa Funtanjana sinoć, zapalivši svijeću uz molitve za mir i nadu da će rat što prije završiti.
Kateryna nam je rekla da su njeni roditelji već duže vrijeme u Poljskoj, ali sestra s obitelji i druga rodbina nažalost još su u Kijevu i proživljavaju teške trenutke. U skloništima su i rijetki su trenuci kada smiju izaći. To se, primjerice, dogodilo danas dok su trajali mirovni pregovori. Dobili su za to vrijeme dozvolu da odu doma i u trgovinu.
-U trenutnoj situaciji moramo biti na vrijeme i dobro informirani. Mediji nam daju određenu količinu informacija ali ljudi još uvijek ne vjeruju ili imaju strah od prozivanja, klevetanja ili osude i to u 21. stoljeću – u 2022. godini kada se bez srama prodaju privatne stvari, kada su izgubljene temeljne vrijednosti našeg čovječanstva: a to su jedinstvo i bratstvo. Ne smijemo se bojati pokazati svoje osjećaje i tražiti pomoć. Na granicama Poljske žene s djecom čekaju satima da prođu granicu i to stojeći na nogama. U bilo kojem trenutku moramo biti spremni primiti i pomoći ljudima, koji su u strahu ostavili svoj život i nadu u rodnom selu ili gradu u Ukrajini, kaže nam Skorikova koja je odrasla u centru Kijeva, za koji kaže da je prekrasan grad pun zelenila.
-Svake godine dolaze moji roditelji i prijatelji na odmor. I uvijek se rado vraćaju ponovo kod nas u Istru.
Ukrajina pamti krvavi rat u Hrvatskoj. Kao djecu su nas učili i informirali u školama o ratu i stravičnim događajima u Hrvatskoj. Nažalost, u Ukrajini od 2014. godine traju nesporazumi i totalni raspad, nemir, truje se narod nepravdom i izjavama o nasilnom oduzimanju dijela domovine, veli nam Kateryna.
Trebamo li se i mi bojati?
-Moramo se bojati! Samo u strahu možemo se organizirati i napraviti korak u pravilnomu smjeru. Tek kad stisneš, tek kad znaš da si u kutu, kad nemaš izbora proradi ti instinkt za životom. Trenutno Ruska Federacija javno prijeti nuklearnim oružjem ne samo mojoj državi nego cijelom svijetu. Na kocku su stavili život cijelog svijeta. Nema garancije da će Europu ovaj rat zaobići. Lako je prijetiti i plašiti kad si sakriven i potpuno osiguran! U ovom trenutku nada nam je revolucija koju mogu napraviti samo ljudi. I to samo protiv jedne osobe, odlučna je Kateryna Skorikova koja je s nama podijelila svoju priču.
Toplo se nadamo da će ova besmislena ratna razaranja što prije završiti i da će razum ipak prevladati. Hrvatska je rat prošla i ni danas, nakon 30 godina, mnoge rane još nisu zacijelile.
