Čakavica je 2020. godine, bez puno pompe i od naših medija potpuno nezapaženo,
postala jezik priznat službenim putem od glavne međunarodne akademske organizacije
koja se brine o klasifikaciji svih jezika čovječanstva, pa je tako dobila i svoj ISO jezični
kod za identifikaciju čakavskog jezika u svim domenama: ckm
Povijesni događaj čakavskim govornicima otvara put za mnogo veće lokalno i državno
priznanje, koje je do sad izostalo jer se čakavicu smatralo samo dijalektom, piše lingvist Marin Tudor s riječkog područja.
O potrebi da se ovjekovječi čakavski kao jedan od jezika našeg svijeta dosjetio se američki profesor lingvistike sa prestižnog University of California, Kirk Miller, u akademskom svijetu poznat kao uspješan field linguist zaslužan za istraživanje i popularizaciju manje poznatih jezika čovječanstva.
Uvidjevši da se nitko nije sjetio klasificirati i identificirati čakavski kao službeni jezik, Miller je sam odlučio poslati marljivo smišljen i napisan zahtjev 2. rujna 2019. godine za priznanje i dokumentiranje čakavskog jezika organizaciji zvanoj SIL International.
Summer Institute of Linguistics International je inače puno ime međunarodne neprofitne organizacije sa sjedištem u gradu Dallas-u, Texas, čija je glavna svrha proučavanje, razvoj i dokumentiranje svih jezika svijeta, u svrhu proširenja lingvističkog znanja, promicanja pismenosti u svim jezicima, i razvoja jezika lingvističkih manjina.
Jednom godišnje SIL International objavljuje prestižni akademski magazin Ethnologue. To je referentna publikacija u tisku i na internetu koja pruža statistike i druge informacije o živim jezicima svijeta. Ono što je zapravo možda još važnija odgovornost SIL International-a je da u ime Međunarodne Organizacije za Standardizaciju (International Organization for Standardization – ISO, sa sjedištem u Ženevi – čiji je član i Republika Hrvatska) izdaje ISO tip 639-3 kodove za sveobuhvatno pokrivanje jezika čovječanstva.
Zanimljivo je da je Profesor Miller jedan dio svog zahtjeva utemeljio i na prijašnjem zahtjevu glavne udruge govornika kajkavskog jezika, koja je već 2014. godine uspjela izboriti priznanje kajkavskog kao samostalnog jezika. SIL international je tada kajkavskom priznala status samostalnog jezika, ali samo u onom književnom obliku koji se koristio u razdoblju od 16. do 19. stoljeća i u nekim djelima iz 20. stoljeća.
Cjelokupna Millerova argumentacija već je 2020. godine potvrđena kao važeća od strane SIL International. I to u potpunosti, blago rečeno na cijeloj liniji, pa je tako čakavskom jeziku odano najviše moguće lingvističko priznanje koje postoji: priznat je kao živi (samostalni) jezik.
Zanimljivo je da će ova odluka zapravo biti jako korisna i za budućnost kajkavskog jezika, jer će kajkavci moći pokrenuti ubrzanu provjeru statusa svoga jezika upravo na temelju recentnog postignuća čakavskog jezika, i za očekivati je da će i tom našem hrvatskom jeziku biti u dosta kratkom roku priznat status živog jezika. Tako će oba zapostavljena hrvatska jezika pomoći jedan drugome u priznanju i promociji pred svijetom.
Tko je izmislio pojam narječja?
Čakavski i kajkavski se odavno u međunarodnom svijetu lingvističke nauke smatraju jezicima, a ne puka narječja hrvatskog standardnog jezika, to jest štokavskog hrvatskog jezika. Naravno, oba govora su zapravo mnogo stariji jezici od standardizirane verzije štokavskog (prvih nekoliko stoljeća svi su hrvatski rječnici zapravo bili samo čakavski), koji su i poslije nastajanja tog standarda nastavili postojati i razvijati se, pa ustvari ne mogu uopće biti dijalekti tog standarda. Čakavski je čak u nekom smislu međunarodni jezik, jer se govori u Hrvatskoj i u još četiri države članice Europske Zajednice (u Sloveniji, Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj):
Unatoč tome, nekoć su jugoslavenski, a kasnije značajni dio hrvatskih lingvista, čakavski i kajkavski desetljećima tvrdoglavo svrstavali u kategoriju “narječja”.
Sam pojam “narječja” je zapravo oduvijek bio sporan koncept u lingvistici izvan balkanskih granica. Dosta je znati da u niti jednom drugom jeziku svijeta ne postoji prijevod same riječi “narječje”, pa ni sam pojam koji mi u toj riječi obuhvaćamo. U međunarodnoj lingvistici su poznati jedino pojmovi “jezika”, “dijalekta” i “pod-dijalekta”. Zato su naši lingvisti bili prisiljeni sami izmisliti engleski prijevod za riječ narječje – “supradialect” (tj nad-dijalekt) – u želji da cijelom svijetu objasne taj naš lokalni pojam nečega što ima sve lingvistične, društvene i povijesne osobine jezika, ali imamo potrebu smatrati manjim od jezika.
Kako to često biva, taj pristup je proizvod činjenice da su u nas političke prilike usmjeravale znanost, a ne da je znanost davala glavni smjer politici: hrvatski se narod kroz prošlo gotovo stoljeće i pol grčevito borio za svoje mjesto pod suncem. Biti priznati od strane svijeta kao neovisna nacionalna zajednica je zahtijevalo veliki trud i želju više od šest pokoljenja hrvata. Pa su tako cijele generacije čakavskih i kajkavskih intelektualaca i naučnika, preferirale zapostaviti svoj materinjski jezik i zavičajnu kulturu u korist većeg dobra cjelokupnog hrvatskog naroda, čijim su se dijelom silno osjećali kroz povijest. Bio je to tada logičan i plemeniti potez.
Jezik – duša i srce kulture
“Ako bi kultura bila kuća, onda bi jezik bio ključ do ulaznih vrata, do svih prostorija u njoj.” – kaže često Khaled Hosseini, američki pisac i liječnik rođen u Afganistanu, 3 puta New York Times-ov bestseller.
Jezik doista jeste sama bit kulture, jer njezina duša počinje i završava s jezikom. On oblikuje način na koji ljudi razmišljaju, sanjaju, komuniciraju jedni s drugima, grade odnose i stvaraju osjećaj zajedništva. Glavni je čuvar našeg sustava vrijednosti, jer izravno prenosi sav naš set simbola, značenja i normi.
On je taj prvi oblik komunikacije sa svemirom, one prve dječje riječi koje iniciraju verbalni kontakt među ljudima. Tako dobro poznavanje svojih jezičnih korijena automatski omogućuje nekome da se lakše identificira sa zajednicom oko sebe i da u najdubljem smislu drži u srcu dobrobit te zajednice.
Jezik je tehnologija koja poboljšava i proširuje kapacitete kategorizacije koje dijelimo s onima koji su oko nas i onima koji su bili prije nas i zato ima ključnu ulogu u prijenosu ljudske kulture onima poslije nas.
Sve to naravno vrijedi i za taj dio Hrvatske u kojoj je čakavski autohtoni jezik. Naša će kultura nestati kada i ako nestanu jezici na kojima se ona temelji. To nije tako nevjerojatna mogućnost: ako nastavimo današnjim trendovima prilično je vjerojatno da će za 2 generacije čakavština više-manje imati status izumrlog jezika. A kad nestane čakavica, nestat će i naša domaća hrvatska kultura.
Nažalost državnici i stratezi našeg nacionalnog brandinga nisu iskoristili ni neovisnost naše države, ni sljedeća tri desetljeća slobode, kako bi valorizirali lingvističke i kulturne specifičnosti našeg naroda. Ako Republika Hrvatska i njeni predstavnici smatraju da je kultura nešto barem donekle važno, onda će se sada morati aktivirati i mnogo marljivije raditi na promociji čakavskog (i kajkavskog) jezika.
Čakavska budućnost
Ovo je međunarodno priznanje za čakavski govorni svijet ne samo značajni, nego doista epohalni događaj. Na globalnoj razini će se početi ozbiljnije proučavati čakavski jezik i promovirati će se više proučavanje i učenje čakavice na slavističkim odjelima sveučilišta izvan Hrvatske. Za očekivati je kroz sljedećih nekoliko godina mali procvat akademske, ali i izvanakademske literature o čakavskom jeziku.
No prije svega će novi status doista širom otvoriti vrata čakavskim govornicima da zatraže službeno priznanje jezika tamo gdje on najviše i treba biti priznat, to jest u zemljama u kojima čakavci žive skoro 1500 godina, a možda i duže. Bilo bi doista jako tužna i perverzno ironična povijesna prekretnica da, nakon što je barem 12-ak dugih stoljeća preživio svakakve vrste dušmanskih invazija, zakonskih zabrana i promjena jezičnih moda, čakavski jezik izumre upravo u doba prve doista neovisne i slobodne države hrvatskog naroda, kojem je on materinski jezik.
Međunarodno priznanje čakavskog jezika i sljedeći potezi Hrvatske će tako sigurno postati važan kulturni čimbenik na europskom putu naše države i same hrvatske civilizacije, jer se u Europi već desetljećima s ljubavlju njeguje lokalne i manjinski jezike, na njima se jako efikasno (i unosno) grade jedinstveni regionalni i nacionalni brendovi, a preko tih se promiče pravo poštovanje građana prema svojim lokalnim zajednicama.
Svim općinama i županijama u kojima je čakavica izvorni autohtoni jezik se omugućuje sada priznanje čakavskog na najvišoj razini, kao paritarni jezik uz standardni, a na Republici Hrvatskoj je red da pokrene inicijative i političke smjernice kojima prvo očuvati jezik, a onda pomoći čakavcima da donekle standardiziraju i efikasno promoviraju na lokalnom i globalnom nivou taj prekrasni hrvatski jezik.
To naravno zahtijeva puno posla i orkestrirani višegodišnji rad svih sudionika čakavskog svijeta. Ali cilj je više prirode i svakako ostvariv (naročito uz pomoć svih instrumenata i sredstava koje nam u ove svrhe nudi Europska Zajednica). Ako se može u Cornwallu i na otoku Man-u oživiti jezike koji su potpuno izumrli pored stalnog pritiska najgovorenijeg jezika svijeta, ili na Novom Zelandu oživjeti nepisani Maori jezik, onda okrenuti negativan trend jezika koji još tečno i svakodnevno koristi stotine tisuća ljudi u Europskoj državi, nije uopće tako teško. Zahtijeva samo dobre volje, radišnosti i dakako, ljubavi. Stvari koje kod čakavskih govornika nikad nisu falile.
Gremo na delo, Čakavci!
O autoru
Autor članka je Marin Tudor, diplomirani ekonomist i lingvist koji se obrazovao na sveučilištima u Uppsali (SE) i Padovi (IT). Radi kao poslovni menadžer u softwareskoj firmi u američkom Silicon Valleyu. Jezici su njegova velika strast, i tema kojom se ozbiljno bavi već više od 15 godina. Od tog potječe i interes prema čakavici, koja se govori i u njegovom rodnom kraju (Rijeka-Opatija). Poliglot je koji govori 9 jezika iz hobija.
Želja mi je popularizirati važnu vijest za cijelo čakavsko govorno područje Lijepe Naše i da
pomognem govornicima čakavice da se bolje brinu o njoj, istaknuo je Marin Tudor.
