Samostalna izložba umaške umjetnice Slavice Marin pod nazivom „Dišem čisti zrak“ otvara se u utorak, 2. veljače, u galeriji Hrvatskog društva likovnih umjetnika Istre u Puli.
Prenosimo riječi Marijana Špoljara u predgovoru kataloga izložbe:
„Negdje između dominantne političke spektakularizacije problema održivosti ovoga planeta i nastajućeg globalnog pokreta ekološkog aktivizma, sa svojim prepoznatljivim medijskim ikonama, postoje stotine i stotine umjetničkih reakcija na aktualna i uznemirujuća stanja zagađenosti našeg okoliša. Podalje od halabuke političkih panela, korporativnih mimikrija i pseudosocijalne empatije „društveno odgovornih“ kompanija, ali najćešće i izvan eko-utopizma civilnog sektora ili njihovih radikalnih aktivističkih poteza, umjetničke reakcije mali su, izolirani i slabo primijećeni otpor dominantnom proizvodnom i funkcionalnom modelu djelovanja globalnog kapitalizma. Stisnuti u aseptične bijele kubuse galerija ili nevoljko prepušteni u, inače dostupne, zone javnog prostora, umjetnički aktivisti imaju, dakle, ograničenu moć u stvarnoj promjeni stanja ili tek neznatan utjecaj na vladanje kapitala, ali nesumnjivo nose potencijalnu ili stvarnu, nemjerljivu moralnu snagu i duhovni poticaj.
Kada nisu lukavstvom institucija i manipulacijom sistema usisani u ralje kulturnog turizma, kada su, dakle, izbjegli biti funkcionalni dio aktualnog trenda urbane ekonomije, ti radovi imaju ne samo opći emancipatorski značaj, nego su u nekim segmentima i u funkciji izravne kritike društvenih anomalija, u ovom slučaju alarmantnih podataka iz izvješća ekoloških politika.
Duboko svjesna svih opasnosti koje prijete eko-sustavu zemlje, Slavica Marin u svom radu već godinama prakticira kritički i polemički odnos prema nekim od otvorenijih problema zaštite prirode i živih bića. Budući da nije znanstvenica i ekološka aktivistica i ne pripada nekoj od ranjivih skupina neposredno izvrgnutih razornim posljedicama tzv. napretka, nego je umjetnica, njezini su alati, mogućnosti djelovanja i jezik kojim se služi ograničeni na imanentna sredstva umjetničkog govora. Taj je govor, dakako, posve individualna kategorija, pri čemu su vokabular, sintaksa, forma, semantika i druge mogućnosti čitanja jezika u ekskluzivnoj ovlasti autorice, a ne okvir indirektno normiran od struktura koje se žele propitivati, kritizirati i izlagati javnoj pažnji.
Slavici Marin nisu potrebni složeni alati niti komplicirani govor o društvenim anomalijama: minimalistički pristup podrazumijeva pažljiv izbor sredstava i njihovu „efikasnu“ upotrebu. Kad kažemo „izbor“, doista mislimo na izdvajanje nekih predmeta i materijala iz neposrednog okoliša i njihovo postavljanje u neki novoznačenjski kontekst. Za to je, naravno, potrebna metoda ready-madea, aproprijacije, parafraze i svih sličnih postupaka pomoću kojih se običan banalni predmet pretvara ili u estetski objekt ili se reciklira u predmet novog značenja ili se, pak, dekontekstualizacijom i defunkcionalizacijom materijalu daje nova regenerativna vrijednost i transsimboličko značenje.
Statični izložbeni dio gotovo uvijek prati performativna dionica u kojoj umjetnica vlastito tijelo tretira kao živu skulpturu – nositelja gotovo izravne poruke. Ni u slučaju ove izložbe radnje, metode i sredstva ne kompliciraju se: projekt s ekološkom temom o problemima s kvalitetom zraka koristi samo dva predmeta i dva postupka. S jedne strane na zidovima galerije pravilno su nanizani standardni industrijski proizvedeni filteri za pročišćavanje zraka, a s druge strane, u performativnom dijelu, autorica se , s aluzijom na svoje poznate „modne revije“ pokriva predimenzioniranom šupljikavom kutijom, koja simbolizira ironičan i paradoksalni proizvod suvremene civilizacije i potrošačkog društva: konzervu s komprimiranim čistim (recimo, alpskim) zrakom. Estetizacija postava, pravilni, geometrijski raspored „izložaka“, permutacija serijalno izrađenog metalnog filtra, relacija između statičnog izložbenog dijela i minimalnog, koreografiranog kretanja tijela s objektom upućuju na mimikrijski karakter i kamuflažnu metodu projekta „Dišem čisti zrak“. Za taj je postupak, dakako, potrebna povelika doza cinizma i oporoga humora: bez njih ne bi bila moguća ona vrsta transgresije koja realno pretvara u imaginativno, a imaginaciju uozbiljuje kao realnu dimenziju“, piše Marijan Špoljar u katalogu izložbe.
Biografija Slavice Marine
Slavica Marin rođena je u Banjaluci, a od 1986. godine živi i radi u Umagu. Diplomirala je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Vlasnica je i voditeljica galerije Marin od 1997. godine. Članica je HDLU-a Istre. Kroz svoj je umjetnički rad već niz godina poznata likovnoj publici u Hrvatskoj i inozemstvu. Realizirala je niz slika, skulptura, objekata, instalacija i performansa koje je predstavila na više samostalnih i skupnih izložbi. Nagrađivana je nekoliko puta. Sudjelovala je u radu nekoliko likovnih kolonija, festivala i art rezidencija.
Kroz svoj rad, bili u kojem mediju se izražava (performansi, skulpture, slike, objekti, instalacije) govori o gorućim problemima suvremenog društva, ekologiji i konzumerizmu te neskladu prirode i društva. Godine 2017. osnovala je Park skulptura na odlagalištu smeća, gradskom deponiju Grada Umaga.
