Uoči otvorenja 62. izdanja Annalea, najstarije hrvatske skupne likovne izložbe suvremene umjetnosti koja se sutra, 14.07.2022. otvara u Poreču, s početkom u 21 sat u Istarskoj sabornici, za najavu donosimo intervju s Ješom Denegrijem, povjesničarom umjetnosti, likovnim kritičarom i teoretičarom, kustosom i sveučilišnim profesorom, jednim od autora tekstova o izložbi. Intervju je napravila Sniježana Matejčić.
1. Vaše profesionalne veze s Porečem temelje se na suradnji u jednom likovnom programu. Što Vas je privuklo u tu suradnju?
Moji kontakti s Porečem posljednjih godina proizlaze iz suradnje s kolekcionarom Marinkom Sudcem s kojim tvrtka Valamar Riviera d. d. provodi program Umjetnik na odmoru, a unutar projekta organiziraju se izložbe u galeriji Zuccato. Tako svake godine po nekoliko dana boravim s nekim umjetnikom u Poreču. Iznimka su posljednje dvije godine kada nisam bio tu zbog pandemije. Međutim, moji profesionalni kontakti s ovom sredinom započeli su susretom s Jericom Ziherl iz Novigrada. Tamo sam susretao Picelja i neke druge autore koje sam poznavao i pratio ranije. s riječkom Modernom galerijom surađivao sam još dok ju je vodio Vižintin, kasnije i s Valušekom. Bila je ovo ozbiljna umjetnička regija.
2. Ovogodišnji Annale povezuje današnju umjetnost s razdobljem/fenomenom u umjetnosti kojim ste se posebno bavili. Možete li nam reći o nastanku umjetničkih grupa/kolektiva sredinom 20. stoljeća i kako se njihovo stvaralaštvo razlikovalo od onoga samostalnih umjetnika?
Do stvaranja umjetničkih grupa dolazi u prvim poratnim desetljećima, do 60-ih godina. To je vrijeme u kojem se umjetnici moraju nositi s kobnim tragovima Drugog svjetskog rata, oskudicom, Hladnim ratom. Takvo okruženje usmjerava umjetnike na pojedinačne defetističke pozicije, usamljeni su. To je razdoblje enformela. Ali krajem 40-ih postupno se mijenja okruženje, a boljitak u društvu duguje se tehničkom napretku. Taj detalj i slični nazori upućuju dio umjetnika na zajedničko djelovanje. Tada Zagreb postaje središte Novih tendencija, jer se tu 1961. godine organizira prva izložba Novih tendencija, potom slijede još četiri, a posljednja 1973. godine. Na skupnim izložbama sudjeluju vodeće umjetničke grupe iz Europe, mahom talijanske, ali i njemačke, francuske… Na trećoj izložbi sudjeluju grupe Dviženia iz tadašnjeg SSSR-a i Annonyma iz SAD-a. Takva vrsta zajedničkog nastupa ruskih i američkih umjetnika mogla se dogoditi jedino na terenu tadašnje nezavisne Jugoslavije.
Dakle, umjetnici su se udruživali u grupe kada je subjektivni napor osobe omogućavao suradnju s istomišljenicima koji su se nadali da će tehnološki napredak pomoći smanjivanju posljedica Drugog svjetskog rata. Zato se u umjetnosti počinju služiti novim medijima, pa je na trećoj zagrebačkoj izložbi u središtu bilo korištenje kompjutera u umjetnosti. Bio je to revolucionarni iskorak. A osim grupa umjetnika, postojali su i parovi, od kojih su neki aktivni i danas, kao Lucia di Luciano i Giovanni Pizzo koji su izlagali na trećoj izložbi 1965. u Zagrebu, a bit će zastupljeni i na ovogodišnjem Annalu.
Djelujući kroz umjetničke grupe umjetnik prestaje biti usamljeni pojedinac već može aktivno svojim djelovanjem pronositi nadu u bolju budućnost temeljenu na novim tehnologijama. Je li se to i dogodilo, sasvim je drugo pitanje. U mnogo čemu su ideje tih grupa bile utopističke, ali važan je sam fenomen njihove pojave i djelovanja.
Ideja vjere u napredak kroz nove tehnologije također nije bila sasvim nova. I futurizam je, prije Novih tendencija, govorio o tehničkom napretku kao temelju razvoja društva i nitko nije predvidio da će se taj tehnički napredak podjednako koristiti u naoružavanju, ratovima, eksploataciji.
U tim umjetničkim zanosima krije se ambivalencija: gruba materijalistička društvena realnost dovodi u iskušenje pojedince i čitave grupe umjetnika, koje su u pravilu bile ljevičarski orijentirane – počinju se razilaziti u idejama, stvaraju se rivalstva među pojedincima koje potiče tržište umjetninama. Unatoč tome, Nove tendencije ostaju značajna etapa u povijesti umjetnosti.
3. Pokret Nove tendencije bio je jedan od najvažnijih pojava u europskoj umjetnosti 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća jer je bio radikalno inventivan, drugačiji. Postoje li danas umjetničke prakse koje donose nove ideje? Je li u suvremenom svijetu uopće moguće/izvjesno nešto radikalno novo?
Fenomen umjetničke grupe zanimljiv je i iskorišten za koncipiranje ovogodišnje izložbe Annala, premda je nemoguće slijediti što je najnovije i najvrjednije na međunarodnoj sceni danas. Jedini zakon je “totalni pluralizam” i stalna promjena. U tim se uvjetima neki umjetnici vraćaju klasičnim sredstvima. Današnji tokovi umjetnosti vode se pod terminom “krajnje nepreglednosti”. Umjetnici brzo troše i mijenjaju svoj umjetnički jezik, pokušavajući se etablirati. Položaj umjetnika danas je neizvjesniji nego u vrijeme Novih tendencija. Nismo niti kao društvo sigurni kamo stremimo i hoće li to biti bolje ili ne. Ne zna se kojim smjerom čovječanstvo ide, ali baš bi u ovakvim uvjetima umjetnost morala biti dobrodošla jer nudi neke duhovne vrijednosti.
Sasvim je moguće da nije moguće ništa novo u umjetnosti, ali je moguće kvalitetno i vrijedno na tragu već rečenog i viđenog. Teško da možemo predvidjeti pojavu velikih tema i/li velikih pravaca kakvi su postojali u 20. stoljeću, ali ne želimo biti zloguki proroci, zar ne?
4. Može li se suvremena umjetnost koja koristi digitalne tehnologije povezati s nekim ranijim likovnim stilovima? Kako je valorizirati?
Ovogodišnji Annale neće predstaviti samo povijesno verificirane umjetnike i skupine, nego se želi pokazati kako ta djela korespondiraju s djelima današnje generacije, propitati jesu li i mogu li im na neki način biti uzori. Istina je, vidjet ćete, digitalne umjetničke prakse današnjice vode nas natrag Novim tendencijama.
5. Danas se ponovno javljaju likovne grupe. „Udružuju“ li se umjetnici iz istih razloga kao nekada?
Grupe se, može biti, danas ne javljaju iz istih razloga kao sredinom prošlog stoljeća. Danas umjetnik pojedinac traži istomišljenike kako bi olakšao svoj položaj jer je status umjetnika u suvremenom društvu krajnje neizvjestan. Nekada su umjetnici bili ugledne osobe u društvu, pogotovo ako su predavali na akademijama, vodili umjetničke radionice i slično. Danas svaki pojedinac bira svoj životni poziv i na vlastiti rizik. Zato je važno postojanje priredbi kao što je Annale i kolekcionara umjetnina – jedni pomažu kreativnim i kvalitetnim umjetnicima da se etabliraju, a drugi da prežive. Umjetnost ne može izbjeći društvene promjene , svako vrijeme ima svoje karakteristike, a umjetnost i umjetničke institucije ne mogu opstati bez društvene potpore. Dakle, danas se grupe osnivaju radi opstanka i razvoja djelatnosti pojedinih umjetnika. Na to su prisiljeni zbog suvremenih materijalnih i organizacijskih prilika. Na kraju, dinamizam umjetnosti ne posustaje. Drugo je pitanje može li danas ponovno izroniti umjetnik kao što je bio Picasso. Drugačije je vrijeme. Izazovno za umjetnike, koliko i za teoriju i kritiku umjetnosti. Pitanje je kako to vrednovati kad se pojedince olako afirmira ili negira. I umjetnicima i teoretičarima lakše se snaći u grupi koja ima jednake poglede ili probleme. U svakom slučaju, umjetnika bi i dalje trebalo uzimati kao uzornog pojedinca.
