Marija Bibulić iz Vabrige bila je najstarija Istrijanka – za manje od dva mjeseca trebala je proslaviti 108. rođendan. No, preminula je u sinoć, 14. travnja, u domu u Vabrigi gdje je živjela s unukom Vesnom i nevjestom Slavicom. U toj se kući udala 1933. za Josipa Bibulića. Godine su ostavile traga na noni Mariji, koja je zadnje godine provela ležeći u krevetu. Dobro je funkcionirala i bila pokretna sve do 104. godine kada više nije mogla sama stajati na nogama. Visoku dob doživjela je zahvaljujući svojoj obitelji a o njoj su brinule nevjesta Slavica i unuke Vesna, Ružica i Anica.
Cijeli je život naporno radila na kampanji. Kao trogodišnje dijete ostala je bez oca, a kao mlada žena 1943. godine i bez muža. Sama je othranila dvoje djece odlazeći na žurnade. Unatoč teškom životu bila je uvijek vedrog duha, pa je na svom 100. rođendanu čak i zaplesala.
Nona Marija, djevojačkog prezimena Paris, rođena je 5. lipnja 1913. godine, dakle još u vrijeme Austro-ugarske monarhije. Rodila se u kući nedaleko ove u kojoj je živjela.
Bila je još dijete kad joj je 1916. u ratu poginuo otac, nakon čega joj se majka preudala. Očuh joj je imao jednog sina, a ona je imala dvije sestre i jednog brata. Bavila se poljoprivredom, radila je u kampanji. Imala je 20 godina kada se udala 1933. Sa suprugom Josipom rodila je 1935. kćer Antoniju i 1941. sina Ivana, koji je poginuo 1985. u prometnoj nesreći.
Poput mnogih drugih u selu bavili su se poljoprivredom i prehranjivali obitelj zahvaljujući svojim rukama. No, izbio je rat i 1943. godine Nijemci su joj odveli muža, najprije u Trst u zloglasni zatvor Coroneo, a odande u njemački logor Dachau u kojem je umro 1945. godine. Umro je, prema pričanju preživjelih, nekoliko dana prije nego li su 29. travnja u logor ušli Amerikanci i u njemu zatekli prizore užasa.
Slavica i Vesna su nam onomad ispričale kako je ostala sama, bez muža, s dvoje male djece. Snalazila se kako je znala i mogla. Mukotrpno je radila po kampanjama ne bi li dobila malo žita, koji krumpir ili bilo što drugo čime je mogla nahraniti djecu. Pomagala je susjedima a oni su zauzvrat došli njoj zaorati ili su pomagali drugim sličnim teškim poslovima. Imala je tovara, kozu i kravu, a djecu je vodila sa sobom na pašu. Vino je pravila sama jer je imala svoje loze.
Iako je puno riskirala, pomagala je partizanima, zbog čega je 1962. od predsjednika tadašnje Jugoslavije odlikovana Medaljom zasluge za narod. Mnogo godina kasnije joj je Hrvatska zbog njenih zasluga priznala status ratnog vojnog invalida, pa je počela konačno dobivati i mjesečne prihode.
Na mjestu današnje Lanterne tada je bila Finida. Tamo su se skrivali partizani, a nona Marija im je na tovaru u brentama nosila hranu tako što bi je sakrila granjem.
Nosila im je na sličan način i puške koje je skrivala u snopovima kukuruza. Nijemaca je bilo posvuda a da su je našli to bi značilo – ili smrt na licu mjesta ili odlazak u logor.
Nakon Drugog svjetskog rata situacija je bila teška sama po sebi, ali posebno za žene koje su ostale same s djecom. Ali žene kao žene, moraju zasukati rukave i brinuti o djeci. Puno je radila da bi im osigurala hranu i školovala ih. Djeca su se školovala u osnovnoj školi u Vabrigi, ali nakon toga nisu išli u srednju školu, nego su morali poći delati.
Nona Marija se do stote godine sama tendila. Do 93. godine sama je kuhala i išla po špežu u butigu. Do 102. godine spavala je na katu kuće, do kada je još mogla po stepenicama. Uvijek bi ujutro, nakon što bi ustala, do ručka sama napravila krevet, jer je uvijek bila pedantna i voljela je da kuća bude uredna i čista.
Bila je Marija i nona-servis, kada su unuci bili mali. Čuvala ih je, vodila u vrtić i školu. Kada bi nevista došla doma, partila bi Marija odmah u kampanju.
Imala je sreće da je do zadnjeg trenutka života o njoj brinula obitelj.
Iskrena sućut!
