Za stoti rođendan noni Mariji snimili su DVD
Već je poznato da žene žive puno duže od muškaraca, ali opet stariji od sto godina nisu baš toliko česti. Mora da Vabriga ima neki poseban zrak, jer Marija Bibulić uskoro će proslaviti čak 106 godina! Nona Marija rođena je i cijeli život živi u Vabrigi, nadživjela je svu svoju braću i sestre, među kojima i čak 19 godina mlađu sestru. Nažalost, nadživjela je i svog sina Ivana koji bi danas imao 78 godina, ali poginuo je s 44 godine u prometnoj nesreći, te unuka Olijana. Ivanova supruga, udovica Slavica, brine o noni Mariji. Njih su dvije pod zajedničkim krovom duge 52 godine. I to je vjerojatno jedan od razloga zašto je nona Marija toliko na životu. Osim Slavice o njoj skrbi i unuka Vesna, koja također živi s njima, a svako jutro dođe pomoći i unuka Anica. O njima je nona ovisna, budući da je posljednje dvije godine potpuno nepokretna. Noge su joj odbile poslušnost, godine su ipak učinile svoje, a malo joj je i pamćenje slabije.
No, tome usprkos, nona Marija odličnog je zdravlja – ima normalan tlak, srce kuca kao urica, kao da je puno mlađa, i ne pije nikakve tablete. Prvi put je u bolnicu išla s 97 godina i to zbog upale pluća. Jede baš sve, premda malo, a najdraže joj je slatko, posebice paneton i kolomba. Nisu joj baš dragi povrće i srdele, ali zato voli piletinu iz butige, rekla nam je – a ne tvrdo meso od domaće kokoške.
Rođendane je počela slaviti tek pod stare dane, negdje od 85. rođendana, kada bi pozvala kćerku, unuke, praunuke, sestru, kunjadu i nećake. Obitelj joj je velike fešte napravila za stoti i 101. rođendan, kada je Marija bila još puna elana, mogla je čak i zaplesati. No, sada više ne može hodati, pa kažu Slavica i Vesna da će to biti slavlje u krugu najbližih.
Nona Marija uvijek je imala veliku obitelj – osim dvojice brata, imala je još jednog polubrata i dvije polusestre. Kćer Nina ima 84 godine. Unučadi također ne manjka – ima četiri živa i već spomenutog pokojnog Olijana, šest praunuka i četiri prapraunuka.
Sjeća se nona Marija brojnih teških dana. Rođena 5. lipnja 1913. pod Austro-ugarskom monarhijom kao Marija Paris, živjela je pod Italijom i Jugoslavijom, a zatim u Hrvatskoj. Poživjela je dva svjetska rata koji nikada ne donose ništa dobroga. Naime, s Josipom Bibulićem iz Vabrige vjenčala se 1933. Deset godina kasnije, kada su djeca imala tek dvije i sedam godina (Antica-Nina i Ivan-Đani, no svi su ga zvali Janko), njen Bepo deportiran je u njemački nacistički koncentracijski logor Dachau. Umro je tamo, nikad se nije vratio doma. Kad je rat završio nona Marija ga je stalno čekala. Drugi su se vratili, ali ne i on.
–Vajalo držati ca dojde. Nike žene se pomute, ostanu udovice i uzmu nikega drugega, ispričala nam je nona Marija. Ali ona to nije htjela, nikad se nije preudala.
Nakon Drugog svjetskog rata situacija je bila teška sama po sebi, ali posebno za žene koje su ostale same s djecom. Ali žene kao žene, moraju zasukati rukave i brinuti o djeci. Marija je puno radila da bi im osigurala hranu i školovala ih.
-Kopala san u kampanji, likvidivala, šolferivala, kosila, grabijala, mecala seno na kup i davala jisti blagu. Imali smo tovara, kozu, kravu. Dica su z namom hodila u pašu. Pole san kravu dala ca, jer ni ima drugo ki poj š njon u pašu, priča nam nona Marija. Uvijek je bila vrijedna, išla bi susjedima u selu pograbijati, a oni bi joj zauzvrat poorali. Živjelo se od poljoprivrede, drugog nije bilo tada. Prisjeća se da su ljudi prema njoj bili dobri. Djeca su se školovala u osnovnoj školi u Vabrigi, ali nakon toga nisu išli u srednju školu, nego su morali poći delati.
–Redovni smo bili u crikvi, subotom je maša bila u Vabrigi, a nedijon u Taru. Puno se delalo, hrana je bila domaća i dobra, pašta se misila doma – fuži, njoki, makaruni… Krumpir smo sadili doma, meso je bilo domaće, a pila san i kafe s kapljicom vina, priča najstarija Vabrižanka, a najvjerojatnije i najstarija Istranka. Vino je, naravno, pravila sama, jer je imala svoje loze. Rakiju, pak, nikad nije pila.
Pitali smo je u kojoj joj je državi bilo najgore.
–Nisan bila prez krijance, nisan nikad nikemu govorila grdo, pak problemi ni bilo. Za vrime Italije je bilo vele gladi, nikad više ne bin to provala, kaže nam ona.
U Drugom svjetskom ratu na tovaru je nosila pušku za borce, skrivenu u snopovima kukuruza. Zbog toga je u bivšoj državi dobila samo medalju. Mnogo godina kasnije joj je Hrvatska zbog njenih zasluga priznala status ratnog vojnog invalida, pa je počela konačno dobivati i mjesečne prihode.
Nona Marija se do stote godine sama tendila. Do 93. godine sama je kuhala i išla po špežu u butigu. Do 102. godine spavala je na katu kuće, do kada je još mogla po stepenicama. Uvijek bi ujutro, nakon što bi ustala, do ručka sama napravila krevet, jer je uvijek bila pedantna i voljela je da kuća bude uredna i čista.
Je li ikada vozila auto i je li išla na more, budući da je Vabriga blizu mora u uvali Santa Marina?
Kazala nam da jedino što je vozila bio voz s tovaron, jer kad su djeca bila mala, auto nikad nisu imali. Na more bi išli samo kada je bila neka fešta ili praznik.
–Ja san se kupala u kombinelu, a dica u mudantinama. Plivala san malo, nisan se fidala poj u duboko. Sidili smo, čakulali i smijali se, a kad smo se štufali, smo pošli doma, prisjetila se ona.
Bila je Marija i nona-servis, kada su unuci bili mali. Čuvvala ih je, vodila u vrtić i školu. Kada bi nevista došla doma, partila bi Marija odmah u kampanju.
Slavica i Vesna kažu da su loze odavno izvadile, a brinu tek o 46 maslina. Nema se više vremena za to. Slavica je, nakon penzije, otišla još i raditi u Italiju, ali zadnje se tri godine posvetila noni Mariji, dok Vesna ima svoj knjigovodstveni servis.
Svim tim vrijednim ženama želimo puno zdravlja!
