Pandemija koronavirusa ostavila je trag na djeci, posebno na njihovo mentalno zdravlje – nisu se smjela družiti, a za nastavu su im tehnička pomagala bila nužna. Bilo da se radi o računalima, tabletima i mobitelima. Sve je to ostavilo posljedice. Korištenje mobitela kod djece uzelo je previše maha. Osnovna škola Finida Poreč odlučila se početkom školske godine lani u rujnu poduzeti drastičnu mjeru – potpuno zabraniti korištenje mobitela. O tome zašto su donijeli takvu odluku i što primjećuju nakon gotovo šest mjeseci razgovarali smo s ravnateljicom Finide Anitom Sijerković Radin, koja ističe da su djeca zbog mobitela bila izrazito dekoncentrirana tijekom nastave. A nisu se baš niti družili tijekom školskih odmora, budući da su mnogi igrali igrice. Često su se zbog toga skrivali po WC-ima, a na satu bili nervozni jer, primjerice, nisu uspjeli prijeći u igrici „na viši nivo“…
Ravnateljica ističe da je po školskim pravilima zabrana korištenja mobitela zapravo uvijek bila na snazi u školi. No, u praksi to se nije poštovalo. Pretjerana uporaba mobitela, nedostatak komunikacije, dekoncentriranost na nastavi, pa čak i poneka zlouporaba, posebice za vrijeme ispita, nagnalo je upravu škole da nešto poduzme. I nisu pogriješili, jer, veli ona, sada se hodnicima konačno čuje dječji smijeh!
-Pandemija ih je razdvojila, otuđili su se i postali izrazito dekoncentrirani. Osim na mobitelima u školi, to bi isto nastavili i kod kuće, jer su tako učili i pisali zadaće. Svašta smo pokušavali. Na nastavi bi im učitelji ujutro uzeli mobitele i stavljali u košaru te ih vraćali na kraju dana. No, djeca su lukava i uvijek bi našla način kako prijeći učitelje, navodi ravnateljica i dodaje da su ideju o potpunoj zabrani mobitela podržali najprije svi učitelji na učiteljskom vijeću lani na ljeto, pred početak školske godine.
Dogovorili su se da će probati, te da će se strogo držati svoje odluke – bez popuštanja. Prvog su im dana nastave rekli da su mobiteli zabranjeni te da ih ne smiju uopće unositi u školu. Prvih nekoliko dana bilo je nevjerice i nesnalaženja, te uglavnom to djeca nisu shvatila ozbiljno.
Ravnateljica je posebno napomenula da se taj problem nije odnosio na niže razrede, nego isključivo na više, od petog do osmog.
-Rekli smo im da kome se mobitel zbog kršenja pravila uzme prvi put – zatvara se u školski sef na tjedan dana. U prvom tjednu imali smo puno oduzetih mobitela. Učenici su dolazili moliti i tražiti svoje mobitele, ali nismo ih htjeli vratiti. Tada je većina shvatila. Bilo je i onih kojima smo oduzeli i drugi put, a to onda znači puna dva tjedna mobitel zatvoren u sefu. Tek tada su shvatili ozbiljno, komentirala je Sijerković Radin, dodavši da su dobili punu podršku roditelja koji su i sami priznali da ne znaju kako djecu maknuti od mobitela.
Pa tako neki roditelji nisu došli po mobitele svoje djece u školu niti nakon deset dana, iako je kazna iznosila sedam dana…
-Nakon što je jedan učenik ostao dva tjedna bez mobitela više se to nije ponovilo. Poštuju pravila jer ne žele više biti bez mobitela. Sada se konačno druže, igraju, čuju se smijeh i razgovor po hodnicima. Došli smo do onog što smo htjeli – aktivniji su, više prate na nastavku, imaju po školi kutke za druženje gdje se nalaze i razgovaraju. Moram istaknuti da to zapravo nije kazna, nego briga za njih, kaže ravnateljica, napomenuvši da viši razredi imaju tablete ako im treba za nastavu, te ih donose samo ako im učitelji najave da će ih trebati.
Zapravo, sve funkcionira sada – jer u slučaju da nekome nešto treba škola ima fiksne telefone i puno mobitela ali učitelja i djelatnika, kojima se mogu obratiti i zatražiti da se nazovu roditelji.
U konačnici, dodala je, pristali su da djeca imaju u torbi mobitel, ali za vrijeme nastave odnosno do kraja dana, moraju biti ugašeni. Smiju ih koristiti tek kada završe i napuste školsku zgradu. Naime, mnogi su putnici pa moraju nazvati roditelje ili dogovarati vanškolske aktivnosti.
-Djeca su nažalost danas ovisna o mobitelima i ekranima općenito i to je široki općedruštveni problem, zaključila je ravnateljica Anita Sijerković Radin.
