Ko god je na Balkanu početkom 90-tih godina mislio da je državu lako stvoriti i voditi, prevario se. Neriješena sistemska pitanja se u svim novostvorenim državama regiona samo gomilaju. A kada se osvrnete na uzroke neefikasnosti svih tih država lako ćete zaključiti da su svugdje uzroci identični: strašni manjak političkih vizionara koji su se spremni založiti za dobrobit zajednice umjesto za sebe.
Evo, uzmimo primjerice ovu, užarenu, domaću temu: „Zašto mladi napuštaju Hrvatsku“. O ovome je ovih dana raspravu organizirao i ogranak Matice hrvatske u Bujama. A na isti način, s istim povodom i sa istim zaključcima moglo se ovoj temi debatirati i u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu, Podgorici, Skoplju, Prištini… u bilo kojem kutku bivše Jugoslavije. Nije, bogzna, bolje ni u Rumunjskoj, Bugarskoj, Mađarskoj, Češkoj, ali to mi ovoga puta nije tema.
Hrvatska je od 1991. godine do danas emigriranjem izgubila oko 800 hiljada stanovnika. Omjer broja zaposlenih i umirovljenika je tijekom proteklih 27 godina opao sa 2,81:1 na 1:1. Ako se tako nastavi, Hrvatska će za nekoliko desetljeća postati zemlja umirovljenika, smatra mr.sc. Drago Kraljević.
E, sada dolazimo do onoga što je svima zajedničko. Ključni razlozi koji utječu na odlazak, pogotvo mladih obitelji su: nepotizam, vladavina nejednakih prilika i stranačko certificiranje podobnih i poslušnih. Zatim dolaze sistemska i planska korupcija, kriminal, neučinkovito pravosuđe, nesposobnost državnog vodstva i lidera političkih stranaka, akumuliranje funkcija, privilegija i moći od strane domoljuba koji su to samo na jeziku.
Sve ovo kada se sabere nije teško zaključiti zašto najviše odlaze upravo mladi: zasićenost političkim i ekonomskim neizvjesnostima, želja za životom u stabilnom društvu i konačno želja za boljim životnim standardom.
Poznajem desetine upravo takvih iz cijele regije. I niko od njih nije razočaran svojom domovinom već onima koji domovinu, kao, zastupaju. Na logično pitanje: „Zašto ih ne smjenjujete izborima?“, odgovor bi bio uvijek isti ili veoma sličan: „Problem je u sistemu koji je skrojen po mjeri onih koji su na vlasti.“
S takvim obrazlaganjem problema iseljavanja se, naravno, ne mogu složiti. Jer sistemi ne stvaraju ljude, ljudi grade sisteme. Zašto mladi ljudi u ogromnoj većini ne izlaze na izbore i ne grade nove, drugačije, sebi primjerene sisteme vladanja, pitanje je na koje ni globalno ne postoje pouzdani odgovori.
Ali se pouzdano zna da se ogromna većina iseljenika ne želi vratiti u domovinu, što za vladajuće u Hrvatskoj i regionu predstavlja fantastičnu vijest. Jer, oni koji odlaze, i odlaze zato što su marginalizirani od dnevne politike zato što nisu njen dio. S njihovim odlaskom iz domovine odlaze nezadovljni glasači i potencijalni protivnici vladajuće elite. Što se više nezadovoljnika iseli, toliko su stabilniji oni koji su politički zaštićeni, koji su materijalno opskrbljeni i duševno zadovoljni. To je ono biračko tijelo koje se samo poželjeti može!
Iseljavanje stanovništva iz regiona, dakle, vidim kao egzistencijalno pitanje sa stanovišta usta i stomaka, ali s vrlo jasnim političkim porukama koje, očigledno, još uvijek nema tko da shvati ozbiljno. Dok i nama na vrata ne zakucaju neki naši „žuti prsluci“ ili neka druga „pošast“ informatičkog doba kojima sindikati i kojekakve druge interesne starudije, nisu neophodni.
Vaš Furešt
