Na sjednici Gradskog vijeća Grada Poreča proteklog ljeta usvojena je, na zahtjev stanovnika prigradskog stambenog naselja Stancije Vergotini, odluka o imenovanju tamošnjih ulica i trgova. Umjesto dosadašnjeg imena naselja i broja, ulice i trgovi St. Vergotini sada ponosno nose imena znamenitih žena Poreča, Istre i Hrvatske, također prema prijedlogu stanovnika.
Među brojnim istaknutim ženama čije će ime krasiti ulice i trgove ovog porečkog naselja, pronašlo se i ono dobročiniteljice Katarine Kliman, koja je za života za svoje djelo primila važnu gradsku nagradu – Povelju “30. april”.
Mnogi će je Porečani znati kao “nona Katarina”, Majka s velikim M, koja je u svom srcu uvijek pronašla mjesta za još jedno napušteno dijete koje je zatim odgojila kao vlastito.
“Zašto je udomljavala ne znam, ali radila je to otkad znam za sebe. I ja sam često bio kod nje, kad su mi roditelji radili ili ljeti, a igrao sam se s rođacima koje je također čuvala, kao i s usvojenom djecom”, govori nam njezin unuk, Eduard Kliman koji dodaje kako ne zna od koga je potekla ideja da ulicu nazovu njezinim imenom, pa ga je ta vijest zatekla, ali istovremeno obradovala.
Nona Katarina rođena je 11. svibnja 1907. godine u naselju Pokrovi Općine Hum, a umrla je 4. listopada 2000. godine u svojoj 94. godini. Bila je domaćica, a njezin je suprug Anton bio grobar na porečkom groblju, stoga su tamo i živjeli. Na mjestu njihovog nekadašnjeg stana danas stoje cvjećarna i uredske prostorije porečke “Usluge”.
Naizgled mali, dvosoban stan, tijekom godina uvijek se pokazao sasvim dovoljan kako bi udomljenoj djeci pružio toplinu doma, a sve zahvaljujući Katarini. I sama je svojevremeno u intervjuu za “Porečki glasnik” izjavila kako je “kreveta uvijek bilo dovoljno”.
“U ono vrijeme, koliko znam, nije bilo razlike između usvajanja i udomljavanja – nije bilo državnih ustanova za takvu djecu”, navodi Katarinin unuk Eduard.
Tkogod je pronašao napušteno dijete iz bilo kakvog razloga, nosio ga je Katarini, koja bi ga širokih ruku prihvatila, a sve to uz djecu koju su joj nosili na čuvanje, kao i vlastite unuke. Naime, napomenimo kako je Katarina imala još dvoje biološke djece, sina i kćer, koja se kasnije sa svoje troje djece preselila u Kanadu. No, imala je i treće dijete koje je, nažalost, umrlo s tek nekoliko godina života.
Djeca koja su dolazila kod Katarine bila su mlađa od godine dana, a ona bi ih podigla i odgojila u odrasle osobe kakvima su danas. Jednom kada bi završili školovanje, svaki bi otišao svojim putem, ali bi nonu Katarinu često posjećivali.
“Kad djeca završe osnovnu školu, zatim srednju, pa se zaposle, meni srce počne strepiti. Iako sam sretna, osjećam da dolazi dan rastanka. Djevojke se udaju, odlaze raditi u Pulu ili još dalje i rastanak je težak. I meni i njima. Nekoliko dana plačem”, izjavila je tada u spomenutom intervjuu za novine.
Udomljena su djeca bila uglavnom s Poreštine i okolice. Prva udomljena bila je Anđela, zatim Dragica, Nadja, pa Miro Brljafa, a posljednja usvojena je Suzana. Danas su to divni ljudi koji rade i žive kako u Poreču, tako i diljem Istre, pa čak i u Italiji.
Za svako udomljeno dijete Katarina je dobivala malu naknadu tadašnje Općine, no ona se nije obazirala na novce, već je svojoj djeci htjela priuštiti sve što imaju i njihovi vršnjaci kako se ne bi osjećali drugačijima.
Brojni su bili i izazovi kroz koje je prolazila, od kojih je u tekstu “Porečkog glasnika” opisala tek poneku crticu. Prisjetila se tako neugodnosti biološke majke jedne od djevojčica, od vike i vrijeđanja, do sudske tužbe koja biva odbijena. Nije joj bilo lako niti sa svom djecom, pa je tako navela kako jedno od njih nije htjelo raditi, a zbog toga je i bježalo u inozemstvo. No, i tu se pokazala Katarinina velika majčinska ljubav kada je to isto dijete primila natrag, nakon čega se vraća na pravi put.
Koliko je zaslužila mjesto među važnim imenima koja sada nose ulice Stancije Vergotini, dokazuje i akcija “Porečkog glasnika” u koju su se uključili brojni sugrađani, ali i mnogi drugi do kojih je ova vijest doprla, kako bi Katarini osigurali novi stan. Ova je humana akcija privedena kraju 22. studenog 1990., kako izvješćuje njezin inicijator, “Porečki glasnik”, kada su Katarini i službeno predani ključevi stana na Čimižinu.
“Tom je prigodom Marija Trošelj naglasila da je akcija okončana jer je obavljena srcem i dužnom pažnjom koju Katarina i zaslužuje. Jer cijeli je život podredila djeci kojoj je nedostajala roditeljska ljubav, pažnja i nježnost”, piše “Porečki glasnik” o obraćanju Marije Trošelj, tadašnje direktorice Centra za socijalni rad, koji je napuštenu djecu dovodio Katarini.
Katarinina obitelj, naslijedivši njezino dobroćudno srce, prepustila je stan najmlađoj i zadnjoj koju je udomila – Suzani, koju je nona Katarina u svoje okrilje primila kada je imala samo šest mjeseci.
“Rekla sam noni da ću ostati kod nje dok bude živa”, rekla je tada 16-godišnja Suzana za rubriku “Podvig žene” novina “Bazar” – i tako je i bilo.
Danas je Suzana već osnovala vlastitu obitelj, pa tako sa suprugom ima dvije kćeri, 28-godišnju Anu i 21-godišnju Mariju, a stan je dalje predala svojoj starijoj kćeri, dok ona sada živi u porečkoj Novoj Vasi.
I sama se sa sjetom, ali i toplinom oko srca, prisjeća svoje majke, odnosno none Katarine, a njezinu poruku prenosimo u cijelosti:
“Moja nona Katarina…Posebna je bila žena, majka, moj anđeo čuvar koji zauvijek živi sa mnom. Bila sam zadnje i najmlađe dijete koje je došlo kod nje kao beba od 6 mjeseci, kada je ona već imala 63 godine. S njom sam bila do njezine smrti. Umrla je 2000. godine u 94. godini života. Iako nisam imala biološke roditelje, u njoj sam imala sve i bila sretna te imala lijepo djetinjstvo. Njene vrijednosti i ono što me naučila uvelike je utjecalo na moj život. Neizmjerno sam joj zahvalna i ponosna na nju.
Nije željela da ju zovem mama, već nona, jer je bila u godinama. Osim meni, cijeli svoj život posvetila je djeci kojima je nedostajala roditeljska ljubav, pažnja i nježnost te nikada nije radila razliku među nama. Uz sve to, imala je još dvoje biološke djece i unuke. Ponekad sam imala osjećaj da se o nama brine još i više jer, kako bi ona rekla, mi nikada nismo imali nikoga osim nje i njenog supruga Antona (Tomaža). On je bio njezina podrška i jako nas je volio.
Djecu koju je odgojila i s kojima sam odrasla bili su Anđela, Dragica, Miro i Nadija. Oni su danas predivni odrasli ljudi s kojima sam još uvijek u kontaktu. Vrijednosti koje je ona utkala u nas prenijeli smo na svoju djecu.Zahvaljujem se svim građanima koji su prepoznali moju “mamu” (nonu) Katarinu i po njoj nazvali ulicu našeg grada Poreča.“
Fotografije Tanja KOCIJANČIĆ
Naš članak o promjeni naziva ulica u Stanciji Vergottini pročitajte u nastavku:
