Ponos, sreća, suze, smijeh… Sve to i još puno emocija pomiješalo se kod našeg sugrađanina, porečkog vozača relija Daniela Šaškina na cilju 41. Dakar rallyja u Peruu, koji je uspješno, na 35. mjestu u ukupnom poretku i 4. mjestu u svojoj klasi, okončao 17. siječnja sa svojim suvozačem Sašom Bittermanom. Radi se o najbrutalnijoj utrci na svijetu koju zbog težine terena nije do kraja završilo niti pola od prijavljenih 344 ekipa iz 61 države. Šaškin i njegov zagrebački suvozač peta su hrvatska posada koja je uspjela prijeći cilj ovog opasnog relija dužine više od 5.000 kilometara, voženih kroz pustinjska bespuća Južne Amerike. Porečan i Zagrepčan upisali su se u hrvatsku automobilističku povijest, jer su osvojili dosad najbolju poziciju za Hrvatsku, 35. mjesto, i to nakon deset vrlo zahtjevnih etapa u kojima su bili treći, drugi, a jednom čak i prvi. Šaškinu to nije bio prvi put na Dakru, na kojem je 2009. sudjelovao u tandemu s Damirom Brunerom, ali stigli su samo do šeste etape, jer tadašnje vozilo nije bilo pripremljeno za surove uvjete te utrke. Te je godine Dakar prvi put s europskog i afričkog kontinenta preseljen u južnoamerička prostranstva.
„Nema predaje“ bio je ovog puta njihov moto, a prošli su svašta – od čestih kvarova vozila kojim su se u posljednjoj etapi utrke čak i prevrnuli, pa do problema s uređajem za lociranjem koji nije očitao prolazak kroz pojedine zadane GPS točke, zbog čega su penalizirani. No, sreća voli hrabre, pa su neozlijeđeni stigli nakon deset dana prave avanture. Za Dakar se kaže da je i sam dolazak na cilj već sam po sebi uspjeh! A u konkurenciji automobilista pobijedio je katarski princ Nasser Al-Attiyah, kojemu je to bila već treća pobjeda, te Australac Toby Price u konkurenciji motociklista.
Spomenimo da su naši vozili Can Am Maverick X3, egzotično vozilo francuskog BBR Teama, koji im je zadavao česte glavobolje. Vozilo, nalik buggyju, dugo je 335 centimetara, širine 183, a visine 170 centimetara. Teško je 850 kilograma, ima pogon na sva četiri kotača uz 900 ccm s turbopunjačem i 192 „konja“. Spada u kategoriju između automobila i motocikla, tzv. »side by side«. CRO Dakar Team sa Šaškinom i Bittermanom činili su još i trofejni slovenski rally as Darko Pehljan i kao savjetnik Zagrepčanin Marin Frčko, svojevremeno i sam čak četiri puta sudionik Dakar rallyja kao suvozač.
Kakav je osjećaj sada, nekoliko dana nakon završene utrke?
Još uvijek se oporavljam od umora, fizičke boli i brojnih udaraca koje sam dobio. Smeta mi i „jet leg“, ali iskreno već razmišljam o svim poslovima koje sam zbog utrke ostavio na čekanju. Nemam baš puno vremena za odmor i „feštanje“. Osvajanje 35. mjesta sada mi je nekako čudan osjećaj. Ne smatram da sam napravio nešto što još nitko nije, ali ovog smo se puta bolje pripremili, a imali smo i puno sreće.
Koliko ste se vremena pripremali za utrku?
S obzirom na naš skroman budžet najvažnija je bila fizička priprema. Trenirao sam i imao posebnu prehranu kako bih nabio vrhunsku kondiciju i mišićnu masu. To sam počeo lani već u ožujku. Znali smo što nas čeka – malo hrane, malo spavanja i to gdje se stigne, uglavnom u šatorima po putu. Uvjeti su na utrci bili loši, uvijek smo bili u prahu. Prva dva dana je sve čudno, još smo se nekako čuvali od prašine. Ali već četvrti i peti dan prevladao je umor. Ako smo u nekom normalnom vremenu stigli navečer u servisni kamp koji nas je pratio, stigli smo se i istuširati, doduše hladnom vodom, i večerati. Ali tri dana smo imali ozbiljnih problema, stizali smo u kamp po noći, pa nismo imali vremena ni za spavanje ni za hranu. Nije lako kada se spava tek po tri ili četiri sata, jer su dani bili dugi i naporni. Također, svakog dana nakon utrke i ujutro prije novog starta morali smo sve pripremiti i prekontrolirati u vozilu. U jednom sam trenu bio uvjeren da sam sve obavio, ali zaboravio sam poklopiti rotaks remen, što nas je moglo koštati odustajanja. Nakon nekog vremena, kada se malo spava, mozak počinje „kiksati“, a ja to nisam primjećivao. To me izluđivalo.
Jednom ste se i prevrnuli. Što se dogodilo?
Na kraju, u zadnjoj etapi prevrnuli smo na putu od Pisca do Lime, u pustinjskim dinama. Srećom, prevrnuli smo se i završili natrag na kotačima, pa smo samo nastavili voziti dalje.
Jesti li smjeli prije utrke isprobati teren kojim se vozi?
Ne, ide se na blef, dobiješ putnu knjigu i navigiraš. Javna je tajna da oni veliki i jaki imaju informatore koji idu na stazu prije njih, pa ih mogu upozoriti što ih čeka. Mi ostali se moramo snaći. Suvozač ima elektronski kompas i putnu knjigu po kojoj si označuje put kojim moramo ići. GPS koji nam dostavi organizator pali se samo kod presijecanja kontrolnih točaka i služi samo kao povremeni orijentir. GPS uređaji su strogo zabranjeni. Koga nađu da koristi GPS uređaje, satelitsku navigaciju ili bilo što slično, isti tren bude diskvalificiran uz veliku sramotu za posadu i ekipu. Putna knjiga jest svojevrsni putokaz kroz pustinjske dine. Gdje god pogriješiš, kasnije suvozač mora korigirati put. Tu se gubi puno vremena. Za pobjedu treba biti stoga izuzetno dobar, priseban, imati dobar auto i puno sreće. Ne smije se griješiti.
Vozili ste s najboljima vozačima na svijetu. Jeste li imali priliku upoznati ih bolje?
Katarski princ koji je pobijedio imao je, naravno, najbolji auto, a o budžetu da ni ne govorimo. Olimpijac je, ima srebro s Olimpijskih igara u pucanju glinenih golubova, lovac je, avanturist i sokolar. Kada smo bili u kampu u restoranu na večeri svi smo bili zajedno – i katarski princ, i automobilistički asevi, Francuz Sebastien Loeb i Španjolac Carlos Sainz, te brojni drugi. Samo smo tada bili svi isti.
Koliko dugo surađuješ sa Sašom?
Sa Sašom surađujem dvije i pol godine. I on je, isto kao i ja, dvadesetak godina u automobilizmu. Staložen je, miran i sam za sebe kaže da je štreber. Sve priprema temeljito i pregleda više puta. Stvarno je idealan suvozač.
Zašto ste odabrali baš vozilo Can Am Maverick X3?
Prošle godine na Dakru izašla je ta klasa vozila „side by side“, što je puno jeftinije i dostupnije. Konačno su se sjetili uvrstiti kategoriju u kojoj se mogu natjecati vozači iz siromašnijih zemalja. Baš smo Frčko i ja komentirali kako bismo tu nešto mogli napraviti. Počeli smo istraživati i tražiti sponzore i na kraju se uspjeli organizirati.
Koje ste probleme imali s vozilom?
Imali smo puno problema, pa i s mjenjačem usred pustinje. Imali smo ludu sreću, kao na filmu – Peruanac je imao isti auto kao i mi. Sreli smo ga i baš je kod sebe imao zamjenski mjenjač koji je nama trebao, pa smo ga uspjeli promijeniti. No, zbog toga smo izgubili puno vremena. Da nismo imali problema s mjenjačem i pumpom benzina, završili bismo utrku među prvih 25. Mogli smo na kraju biti čak i prvi u klasi, a ovako smo četvrti.
Tko vas je financirao?
U Poreču nas lokalno nitko ne financira, ali bit ću fer – niti ne mislim da mene kao starijeg od 40 godina treba financirati javnim novcem. No, Dakar je 4. najgledanija manifestacija na svijetu, pa bi bilo pametno da turistička zajednica prepozna taj marketinški potencijal i da želi ostvariti suradnju s nama. Dakar vole ljudi koji cijene avanturu i vole putovati. Stoga nije rijetko da Španjolci, Francuzi, Portugalci, Senegalci, Malezijci i drugi imaju na svojim vozilima logo svojih turističkih organizacija. Nas je, u najvećem dijelu, financirala francusko-njemačka tvrtka Motul, koja proizvodi motorno ulje za aute i motore visokih performansi i koja je zadnjih godina glavni sponzor Dakra. Tako nam je Motulov uvoznik za Hrvatsku i Sloveniju, odnosno Tomislav Filipec, platio veliki dio najma vozila, tj. ostatak troškova francuskoj ekipi BBR koja nam je stavila vozilo na raspolaganje. Talijanski predstavnik Dakra Edo Mossi prije toga me nazvao kao bivšeg sudionika bih li se uključio u najnovijoj klasi „side by side vozila“, kojom žele privući one s manjim budžetima. Bio sam na nekoliko proba i svugdje sam bio relativno dobar. Da dolazim iz veće zemlje, kao što su Francuska ili Njemačka, mogao bih dobiti profesionalni ugovor i sve bi mi platili sponzori. No, Hrvatska je nezanimljivo tržište, pa tako imam poluprofesionalni ugovor, što znači da sam pokrivam dio troškova. Tu nam je uskočio Motul. Sve skupa mislim da troškovi nisu prešli sto tisuća eura. Startninu od 26 tisuća eura platili smo gotovo sami. Našli smo nekoliko manjih sponzora, među njima i Automatic servis iz Buzeta pa tako pokrpali što je falilo.
Pokazali ste da se može i skromno u tu skupu avanturu.
Uz puno odricanja i zajedničkog rada može se. Pehljan je uzeo godišnji odmor, pa je tri tjedna nama besplatno mehaničario, a ta bi usluga inače koštala najmanje 8.000 eura. Frčko je isto uzeo slobodno na poslu. Pa je tako pola radnog vremena radio za firmu a pola za nas i cijele noći bio budan ne bi li mediji u Hrvatskoj i šire imali pravodobne informacije o tome što se na Dakru događa.
Zašto se reli zove Dakar, a vozi se u Južnoj Americi?
Prije više od 40 godina utrka je začeta kao Pariz-Dakar. No, kasnije su vlasti u Parizu pravile probleme, jer im je to stvaralo dodatne gužve, pa su se startovi selili u nekoliko europskih gradova, a cilj je bio uvijek u Africi. Zatim su Pariz maknuli iz imena i ostao je samo Dakar. Potom su reli prije 11 godina preselili u Južnu Ameriku, gdje je teren još suroviji i opasniji. Održao se u više država dosad, ali ovoga puta samo u Peruu, jer su u zadnji tren odustali Čile i Bolovija. Utrka radi toga nije bila ništa manje teška i zahtjevna! Dečki koji su vozili i po 15-20 Dakar rallya rekli su da je ovaj bio možda i najteži u povijesti. Dakar je glavni grad Senegala, ali marketinški gledano taj naziv je toliko poznat u svijetu da je ostao, unatoč promjeni kontinenta.
Koji su tvoji planovi?
Planiramo skupiti još bolju ekipu i sponzore, jer mi je želja auto slagati u Hrvatskoj. Razmišljam okupiti hrvatsko-slovenski tim za utrku, na koju bismo išli dogodine. Išli bismo u smjeru tih buggyja. Treba nam od 500 tisuća do milijun kuna za složiti jedan buggy, ali nije realno da ćemo baš toliko skupiti. Vidjet ćemo koliko će nas koštati ako dosta toga napravimo volonterski. Motul je jako zadovoljan s onim što smo učinili pa je i dalje zainteresiran. Ipak, na kraju sve će ovisiti o novcu, kao i u svim sportovima nažalost. Nadam se da će hrvatski turistički sektor prepoznati medijsku snagu ove manifestacije. Za njih pripremamo brošure i film kojim ćemo im to prezentirati. Na ruku nam ne ide ni Zakon o sportu – vlasniku bilo koje firme više se isplati kupiti jahtu i plaćati gorivo, nego kao sponzor financirati nadarene u sportu, glazbi ili znanosti.
I još poruka za kraj…
Prije nego sam krenuo na utrku, da sam znao kako će završiti, odmah bih potpisao 35. mjesto. Poručujem mladima da se ipak uz veliki trud, rad, istinsko zalaganje i odricanje može uspjeti i kod nas, u Hrvatskoj koja je protkana nepravdama, gdje moćnici još uvijek mogu raditi što ih je volja i gdje poštenje i rad nisu na cijeni. Kada sam bio mali gledao sam relije Pariz-Dakar i Camel trophy i sanjao o takvim avanturama. Čekao sam potom od 2009. do danas opet priliku da idem na Dakar. Ovaj je rezultat ostvarenje svih mojih snova. U svakome slučaju, što god bilo, gdje god krenem i što god me snašlo, parola ostaje: „NEMA PREDAJE!!!“
Fotografije: Facebook i Instagram Daniela Šaškina
