Triatlonka Đurđica Orepić iz Poreča, hrvatska Ironwoman po kojoj je snimljen i dokumentarac, ovu je godinu zaključila velikim uspjehom – njezino ime stoji na prvome mjestu u Ironmanovom svjetskom poretku u pripadajućoj dobnoj skupini. Na pomolu je i autobiografija.
Uspjela je to među 1638 triatlonki u skupini od 55 do 59 godina, i to zahvaljujući iznimno uspješnim rezultatima na utrkama u Grazu u Austriji, Barceloni u Španjolskoj i posljednjoj, održanoj u Cozumelu u Meksiku koncem studenog. Navedeni su je rezultati ponovno kvalificirali za Ironmanovo Svjetsko prvenstvo koje će se održati na Havajima, što će biti čak treći nastup naše triatlonke na ovoj prestižnoj utrci.
„Sretna sam i ponosna. Trenirala sam cijelu godinu. Dizala se u cik zore, plivala, biciklirala, trčala, radila svoj posao i bila mama i partnerica“, govori Đurđica.
Put do uspjeha nije bio nimalo lak, a dodajmo kako je posljednja, odlučna utrka u Mexicu, na otoku Cozumel, bila u potpunosti neplanirana. Naime, Đurđica je 49 dana prije toga bila na Ironmanu u Barceloni, gdje je, srušena u grupnom padu s bicikle, unatoč ozljedama završila na drugome mjestu. Ipak, ova utrka nije ispunila njezina očekivanja, što zbog pada i ozljeda, što zbog skraćene trase plivanja zbog olujnog juga, pa se tako odlučila na ponovnu avanturu uz njezinog partnera Ivicu, koji je uvijek prati i bodri.
Neustrašiva Đurđica do sada je završila čak devet Ironmana. Svaka utrka, veli, sa sobom donosi posebnu priču, a mi smo saznali nešto više o njezinom posljednjem ovogodišnjem pothvatu.
„Posebnost ovog Ironmana je u vrućem, vlažnom zraku, čestim pljuskovima kroz dan, toliko gustim da dok sam vozila nisam vidjela niti svoje ruke na aero barovima. Posebnost je i vjetar koji zrakom nosi sitan pijesak pa zajedno izgledaju kao rojevi mušica koji u vrtlogu plešu zrakom“, objašnjava Đurđica, naglasivši kao je upravo ova utrka omiljena među američkim triatloncima, dok je po europskim standardima ona vrlo zahtjevna i teška zbog vlažnosti zraka od 97%, vrućina koje dosežu 34 stupnjeva, te česte i iznenadne kiše u naletima.
„Početak avanture Ironmana kreće plivanjem u dužini od 3,8 kilometara. Zbog jake struje i vrtloga plivali smo uz obalu, toliko da su nam stijene i koraljni grebeni bili nadohvat zaveslaja“, prepričava nam naša Ironwoman, te dodaje kako su morske ribe ovdje, kao i na Havajima, vrlo prijateljski raspoložene, a čest su prizor i gigantske kornjače, dok male nevidljive meduze svojim peckavim dodirom svaki pokret čine bržim.
Svoju je trasu, u „jatu“ s još oko 3.000 triatlonaca, Đurđica otplivala u sat vremena i jednu minutu. Nakon preplivanih 3,8 kilometara, ostavila je ocean iza sebe, te što bržom tranzicijom krenula na biciklistički, drugi dio utrke. Za taj se dio pripremala vizualizacijom svakog detalja staze, najčešće dan prije utrke, no ovoga puta bilo je nebrojeno puno novih iznenađenja.
„Dok sam iz vreće izvlačila od kiše mokre sprinterice i kacigu, potpuno zbunjena tom novom i nikad još doživljenom situacijom, zaboravila sam do kraja skinuti plivaći dres koji me dodatno štitio od živopisnog morskog stanovništva, ponajviše vragolastih meduza. Vizir na kacigi bio mi je zamagljen kao i naočale. Čvrsto sam primila sic bicikla i potpuno zamagljenog vida, trčeći pratila triatlonce ispred sebe. Kada sam sjela na bicikl naočale i vizir kacige od strujanja zraka su se odmaglili . Bila sam sretna kao malo dijete. No, dok sam dizala brzinu oslonjena na aero barove čula sam čudan zvuk, poput lepršanja, a odmah zatim osjetila neobične dodire oko struka. Pogledala sam i na moje zaprepaštenje ugledala rukave dresa kako lepršaju oko mene. Nastavila sam s vožnjom u poljuljanoj koncentraciji, no samoj sebi sam se nasmijala i poručila „možeš ti 180 km odvoziti i s duplim dresom“, zavrnula sam rukave unutar dresa i to morala ponoviti nekoliko puta tijekom vožnje“, ispričala nam je svoju anegdotu Đurđica.
Osim toga, određene je dionice morala voziti potopljenih kotača jer su ogromne količine kiše poplavile cestu. Biciklističku utrku završila je u pet sati i dvadeset četiri minute.
Posljednja dionica – trčanje, bila je, navodi Đurđica, avantura sama za sebe. Kiša bi još uvijek svako toliko pala u velikoj količini, nakon čega bi odmah zapeklo sunce. Ipak, olakšavajuća okolnost bila je ta što se trasa protezala najljepšim turističkim dijelom Cozumela, a okrjepne stanice nalazile su se na svakih dva kilometara.
Zanimljivost ovog dijela, kao i svojevrsna osobna pobjeda Đurđice, bila je utrka bok uz bok s poznatom profesionalnom triatlonkom Kaisom Jakobsen, inače vlasnicom triatlonskog kampa na Mallorci, trenericom i svjetskom prvakinjom u svojoj dobnoj skupini.
„Znala sam da će me prestići na trčanju iako sam biciklistički dio završila brže od nje za 6 minuta. Sedam kilometara prije cilja Ivica, koji me je cijelo vrijeme pratio s udaljenosti na biciklu, viknuo je da požurim jer me Amerikanka stiže. Taj trenutak kada mislite da je doći do cilja u bilo kojem vremenu jedino što možete, odjednom dižete ritam trčanja i noge otežane poput utega ponovno hvataju ritam. To je znak da mogu, da imam još snage, da me mozak uvjerio da usporim mnogobrojnim razumnim razlozima i da sam iscrpljena nakon 219 km nasjela na priču o preživljavanju“, prisjeća se naša sugovornica.
Svoj je deveti Ironman tako završila s rezultatom od 10 sati i 53 minute, te se popela na drugo mjesto između 52 triatlonke u svojoj dobnoj skupini.
„Puno sam puta opisivala osjećaj kada se, nakon tako ekstremne utrke, popnete na postolje. Ovoga puta naglasila bih kako do takvog uspjeha zasigurno ne bih došla da uz mene nije moj partner i podrška – Ivica“, naglašava ova svjetska, a naša triatlonka.
Ivica je, dodaje, njena logistika. Osim priprema prije same utrke, njoj se u potpunosti posvećuje i tijekom trajanja. Naime, ažurno prati konkurenciju na ovom dugom triatlonskom putu, te prelazi brojne kilometre kako bi svojoj partnerici doviknuo koju ohrabrujuću riječ koja će je potaknuti da „podigne“ ritam.
Uz Ivicu, s kojim čini tim i dijeli sve svoje Ironman kipiće, posebno se zahvaljuje i dugogodišnjem prijatelju i treneru Željku Bijuku, ali i porečkom hotelijeru Valamaru, na čijim se bazenima priprema.
Da bi ovaj nevjerojatan uspjeh bio još zanimljiviji, dodajmo kako je Đurđica svoju recentnu tropsku trku „odradila“ sa svojih 57 godina, te uz sedmogodišnje amatersko treniranje.
Također, svoj je prvi maraton istrčala tek prije deset godina, i to kao okladu. Sve do tada za sport nije marila, a tenisice su u njezinom ormaru bile nepoznanica. S 49 godina prvi je put naučila plivati kraul, da bi već sljedeće godine završila svoju prvu Ironman utrku u Mallorci.
Ironman za nju ne predstavlja utrku, već lifestyle. Smatra kako je on promjena, nešto što osobu čini drugačijom. Upravo zato što ju je triatlon uvelike obogatio u ovome, potpuno drugačijem i novom životu od onoga koji je prije vodila, o tome sada piše knjigu.
„Radujem se tome kao novome izazovu. Bit će to jedan novi, drugačiji Ironman“, zaključila je Đurđica, a mi jedva čekamo pročitati autobiografiju ove Ironwoman bogatog iskustva, koja je mnogima uzor, a svojim djelima svijetu poručuje kako je sve moguće.
