Košarkaški klub Poreč napravio je intervju s Ivanom Dojkić, Porečankom i članicom hrvatske košarkaške reprezentacije koja je prve korake napravila upravo u ovom klubu.
Prije svega želimo čestitati tebi i našoj reprezentaciji na plasmanu na Eurobasketu. Iznimno smo ponosni na sve vas, a posebno na tebe koja si prve košarkaške korake napravila u našem Poreču.
Možeš li nam opisati svoju ljubav prema košarci? Ima li tu ‘prste’ tvoj stariji brat košarkaš?
Moja ljubav prema košarci započela je na prvom treningu, prvim dodirom košarkaške lopte. Slobodu, kreativnost i izazove koje mi košarka pruža ne mogu usporediti sa ničim drugim u svojem životu. Oduvijek sam uživala u trenutku kad bi igra započela, jer to je ono što me čini sretnom i ispunjenom. Moj brat Marko je imao veliki utjecaj u mojim košarkaškim početcima, zbog toga što mi je on na lijepe i zanimljive načine približio taj sport koji je za mene u prvim trenutcima bio nepoznat. Košarka je intezivan, kontaktni, trkački zahtjevan sport. Potrebno je puno fizičkih predispozicija da bi ga se igralo. Samim time dosta djevojčica odustaje od košarke smatrajući da nisu dovoljno visoke ili jake za to.
Kakav savjet vezano uz to imaš za mlade porečke košarkaše i košarkašice?
Moj savjet je da se u ranoj košarkaškoj dobi previše ne treba opterećivati s nedostatcima, već da se uživa u samom sportu. Kada stvarno odlučimo svoj život posvetiti košarci, tada svoje nedostatke trebamo preokrenuti u svoju korist. Rad i odricanja presuđuju, te se one malo lošije strane time potiskuju. Sa što većom predanošću i strašću prema treninzima i utakmicama imat ćete bolje rezultate. Uvijek volim reći da su ponekad i male stvari dovoljne da se postignu velike – ljubav prema tome što radiš, predanost i podrška roditelja. Znamo da uspjeh u sportu nije lagan, ali očito nije ni nemoguć.
Kada si shvatila da košarka nije samo igra (hobi), nego može biti nešto više?
Da je košarka nešto više sam shvatila kad smo na Markov poziv u Cedevitu, preselili u Zagreb. S 12 godina sam odlučila da je košarka sport kojim se želim baviti u svojoj sportskoj karijeri. Mislim da je to bio pravi trenutak, jer sam od tada sve više i više počela trenirati, razmišljati u nekom ozbiljnijem košarkaškom smislu.
Koliko su ti pomogli obitelj, klub, treneri, prijatelji… ?
Zaista je bilo puno dobrih ljudi koji su na različite načine pomogli da budem ovdje gdje sam danas. KK Poreč u kojem sam započela svoje prve košarkaške korake i za kojeg me vežu jako lijepa sjećanja, u kojem sam se osjećala kao dio jedne velike obitelji zasigurno je bio poticaj za daljnje bavljenje košarkom. Uvijek su svi ljudi u klubu davali sve od sebe i tada sam naučila da se sve može postići velikim odricanjima i radom. U Zagrebu, Celju, Moskvi se moj košarkaški put također isprepletao sa jako dobrim trenerima i prijateljima koji su ostavili traga u mojem košarkaškom razvoju, ali prije svega u razvoju mene kao osobe. Najveću podršku sam uvijek dobivala od obitelji, roditelja. Da nije bilo njih, sigurna sam da ne bi bilo niti mojeg uspjeha. U najtežim trenutcima su bili tu kad nitko drugi nije mogao biti. A upravo zbog takvih trenutaka sam danas puno snažnija i pametnija.
Čega se rado sjećaš iz porečkih dana? Jesi li u kontaktu sa kojom od porečkih suigračica?
Sjećam se da smo svakodnevno svi dolazili na trening s osmijehom od uha do uha. Uvijek smo se voljeli boriti za svaku loptu, biti bolji jedni od drugih. Dosta treninga smo odradili cure i dečki zajedno, što je meni bila još veća motivacija. Mi cure se nismo nikada predavale, borile smo se i to nas je tada još više međusobno povezalo. Bile smo super ekipa, kako na terenu tako i izvan njega. Bilo mi je teško otići iz kluba i mojeg grada, ali zauvijek ima posebno i najljepše mjesto u mom srcu.
Poslije Poreča odlaziš u Zagreb pa zatim u Rusiju. U kojem klubu danas igraš i u kojem gradu živiš? Kakvi su ti planovi za budućnost? Vidiš li se jednog dana kada završi tvoja sportska karijera kao trenerica, možda baš u Poreču?
Trenutno igram u ZVVZ USK Praha, euroligaškom klubu koji je već godinama u najprestižnijem natjecanju uvijek na vrhu. Oduvijek sam sanjala da budem ovdje gdje sam sada, da igram euroligu. Nikad ne reci nikad. Budućnost je bogata i nepredvidiva, pa tako da se ne može niti isključiti to da nakon karijere ne započnem raditi u ženskom košarkaškom pogonu. Mislim da bi me učinilo sretnom kada bi cure pokušale krenuti putem sličnim mojemu.
Za kraj, po tvom predviđanju, može li naša reprezentacija ‘ostaviti traga’ na ovom Euru?
Vjerujem da ova generacija ima još jako puno toga za pokazati. Nakon dobrih priprema i zajedničkog provedenog vremena može se među nama stvoriti još bolja atmosfera, koja je u nekim trenutcima ključ za velika postignuća. Imamo veliki potencijal i ako ga usmjerimo u dobrim pravcima, može se od nas očekivati iznenađenje. Jako se veselim i jedva čekam Eurobasket!
Želimo tebi i reprezentaciji puno uspjeha na Euru. Bodrit ćemo vas iz sveg glasa! Sretno!
KK Poreč
