Larisa Prenc iz Tara u čast svom 50. rođendanu otrčala je čuveni maraton u New Yorku od 42,2 kilometara. Larisa je majka dvoje djece, a već i nona troje unučadi. Donosimo njenu inspirativnu priču kako je spojila obiteljske obaveze, posao i svoju strast za trčanjem koja ju je odvela preko oceana.
Kakav je osjećaj trčati i završiti jedan od najvećih maratona na svijetu? Koliko je bilo natjecatelja i, a kakav je osjećaj sigurnosti u tako velikom gradu?
Trčati i na kraju završiti njujorški maraton veličanstveno je iskustvo, prožeto srećom i velikim uzbuđenjem. Emocije i atmosfera koje sam tamo doživjela ne mogu se opisati riječima – to je nešto što ću pamtiti cijeli svoj život s osmijehom na licu. Ove godine kažu da je njujorški maraton bio jedan od najvećih do sada, s 55.644 natjecatelja iz 137 zemalja koji su stigli do cilja, uz podršku 10.000 volontera i dva milijuna gledatelja duž pet četvrti New Yorka.
Osiguranje je bilo zaista vrhunsko, ništa nije prepušteno slučaju. Natjecatelji prolaze kroz tri sigurnosne kontrole prije dolaska na start, ali sve je organizirano i svi slušaju upute. Policija je prisutna svuda, naoružana je, ali nenametljiva. Raskršća i prilazi iz sporednih ulica su dobro osigurani, tako da se stvarno osjećaš sigurno.
Kako ste došli na ideju da nastupite baš na tom maratonu? Jeste li dosad već trčali neki maraton?
Na ideju za sudjelovanjem na ovom maratonu došla sam kada sam trčala polumaraton u Dubrovniku. Tamo sam čula iskustvo poznatog istarskog maratonca Ivana Stanića, koji je s tolikom strašću pričao o njujorškom maratonu da sam i ja poželjela to doživjeti. Prije New Yorka otrčala sam tri maratona – u Firenci, Ljubljani i Crikvenici.
Koliko se već bavite trčanjem i zašto ste počeli? Kojim ste se sportom bavili u mladosti? Bavite li se sada još nekim sportom osim trčanja?
Trčanjem sam se počela baviti 2010. godine, kada smo se prijateljica Alenka i ja odlučile prijaviti na natjecanje u Poreču. To sam natjecanje, bez ikakve prethodne pripreme, uspješno završila i tada se javila želja da nastavim dalje. Trčanje me opušta i pomaže mi u borbi s čestim glavoboljama – nakon odrađenog treninga osjećam se ispunjeno. U mladosti sam trenirala rukomet, ali sada trčim i zimi idem u teretanu, barem dva puta tjedno, kako bih održala kondiciju.
Koliko prije ste se morali prijaviti da biste nastupili i koliko košta kotizacija? Je li bilo naporno?
Prijavila sam se u ožujku, a s obzirom na to da nisam imala normu za samostalnu prijavu, morala sam se prijaviti preko agencije. Sama kotizacija za maraton iznosi oko 600 eura, ali agencija rezervira i smještaj, pa me sve zajedno koštalo 1.700 eura. Došli smo u New York četiri dana prije utrke kako bih se prilagodila vremenskoj zoni i odmorila od puta.
Utrku sam završila iznad svojih očekivanja s vremenom 03:49:10. U svojoj kategoriji žena od 50 do 54 godine bila sam 219., a ukupno od svih natjecatelja 14.002. Energija grada i ljudi duž staze bila je nevjerojatna. Posebno me motivirala moja suport ekipa koja me čekala na cilju, dok je ostatak obitelji navijao virtualno od doma.
Ispričajte nam malo više o sebi.
Ja sam Larisa Prenc, imam 50 godina, udana sam, majka troje djece i nona troje unučadi. Ova godina bila je prekretnica za mene – postala sam dva puta nona i promijenila sam radno mjesto. Nakon osam godina rada u velikoj turističkoj tvrtki, zaposlila sam se u boutique kampu Santa Marina.
Kao turistička djelatnica ljeti je teže odrađivati treninge, ali uz puno volje uspjela sam ostvariti sve što sam planirala. Slobodno vrijeme najradije provodim s obitelji, ali trčanje je moj ispušni ventil i način na koji ostajem u formi.
Imate li neki savjet za žene koje možda misle da im godine predstavljaju prepreku za ovakve izazove?
Sva snaga leži u nama samima. Ako postoji motivacija i želja, uz malo napora može se pretrčati maraton i s 50 godina! Kad nešto zaista voliš i želiš, godine ne bi trebale biti prepreka. Godine nas ne mogu zaustaviti – sve je moguće!
Za kraj, htjela bih se još jednom zahvaliti svima koji su mi omogućili da sudjelujem na njujorškom maratonu, a posebno mojoj suport ekipi koja je otputovala sa mnom i čekala sa zastavom Općine Tar-Vabriga na cilju. To su trenuci koje ću pamtiti cijeli život.
