Kaštelirski osvajač brojnih medalja trčati je počeo prije točno 9 godina i to potpuno bez razmišljanja, bez unaprijed određenog cilja. U biti, ideja je bila njegove supruge i prijatelja Ivice Sinčića – da oni gredu teć. Ben hote! Problem je nastao kada je trebalo krenuti na drugi trening jer supruga nije znala kako reći Ivici da joj se ne ide, pa da spasi situaciju poslala je Ivana. I tako je to počelo… Donosimo njegovu priču:
Rođen sam 7. veljače 1983. godine u Puli, cijeli svoj život živim u Kašteliru, najprije u Diklićimi a zadnjih 10-ak godina u Tadinima. Oženjen sam i otac dvoje djece od 4 i 9 godina. Završio sam osnovnu školu u Kašteliru a u srednju sam išao u Buje, nadobudno upisao smjer za vodoinstalatera, a praksu odrađivao s ocem u žbukanju. Nakon prakse nije bilo druge nego nastaviti očevim stopama pa, eto, još uvijek žbukam i uređujem fasade u privatnoj režiji.
Osim što trčim, u slobodno vrijeme i ronim, iako u zadnje vrijeme sve manje s obzirom na sve veći broj obaveza na poslu i kod kuće.
U djetinjstvu Ivan nije bio zainteresiran za sport
Kao dijete neko sam vrijeme trenirao karate, no nisam bio pretjerano zainteresiran, kao uostalom ni za ostale sportove.
Trčati sam krenuo prije točno 9 godina i to mogu reći potpuno bez razmišljanja, bez unaprijed određenog cilja. U biti, ideja je bila suprugina i našeg prijatelja Ivice Sinčića – da oni gredu teć. Ben hote! Problem je nastao kada je trebalo krenuti na drugi trening jer supruga nije znala kako reći Ivici da joj se ne ide, pa da spasi situaciju poslala je mene! I tako je to počelo. Lagani treninzi od Tadina prema Vrbanovici, pa na atletskoj stazi u Poreču, te na Lanterni.
U to je vrijeme i moj brat trčao pa je nagovorio mene i Ivicu da se prijavimo za štafetu na Istrian Wine Run u Umagu. Bio je to početak rujna 2014. godine, doduše bez nekog značajnog plasmana, ali odradio sam svoju prvu utrku!
Uslijedilo je sudjelovanje na Ljubljanskom maratonu s tim da sam i tada odradio svoj prvi polumaraton, a odmah nakon toga krenuo sam na Istarsku zimsku ligu sezona 2014./2015.
Znate, jednom kad krenete teško je stati. Trčite tri puta tjedno pa za vikend odete na neku manju utrku, pa prijavite neku malo dužu utrku i onda treninge odrađujete pet puta tjedno, ako ne i više.
Od prvih značajnijih utrka i plasmana posebno pamtim 1. mjesto na polumaratonu na Istrian Wine Run 2017. godine. Još sam bio frišak u trčanju pa me taj rezultat posebno potaknuo da nastavim i da si postavim sve veće ciljeve.
Prvi sam (cestovni) maraton otrčao u Ljubljani 2019. godine s vremenom od 2:59.
Prvi trail bio mi je Jazavac trail u Bujama. Moram priznati da mi se jako dopalo trčanje po šumama i brdima, osjetiti visinsku razliku, u potpunosti doživjeti prirodu koja te okružuje dok trčiš po blatu, kamenju i vodi. Staza u trail trčanju bude označena, no dogodilo se da sam i zalutao… (smijeh).
To je u biti i osnovna razlika između cestovnog trčanja i traila, asfalt ili potpuni doživljaj prirode.
Od tada, osim cestovnih utrka sve više sudjelujem i u trail utrkama, a sve se to nekako intenziviralo u zadnje vrijeme.
Prošle sam godine osvojio 2. mjesto na utrci 100 milja Istre, na dužini od 41 km, dok je klupski kolega Matija Lisec na istoj utrci u dužini od 20 km osvojio prvo mjesto. Ove godine na 100 milja Istre, koja je održana u travnju, otrčao sam dužinu od 68 km, što je u tom trenutku predstavljala i najveću otrčanu dužinu nakon maratona.
Krajem 2021. godine odradio sam šest utrka pod zajedničkim nazivom Ćićarija Trail Run. To je utrka koja ima za cilj promovirati neistražene dijelove Ćićarije. Svaka je utrka bila smještena u jednome ćićkom selu – Račja Vas, Mune, Vodice, Brest, Podgaće i Lanišće, dužine od 21 do 27 km, a ja sam na 5 od 6 utrka osvojio 1. mjesto
Godina 2022. obilježena trailom
U 2022. godini, na prvenstvu Hrvatske u planinskom trčanju na duge staze – Sljemenskom maratonu, najstarijoj trail utrci u Hrvatskoj (42 km), ekipa u sastavu Ivan Diklić, Matija Lisec, Marko Gržetić, Maksimilijan Korotaj i Maksim Jerman osvojila je treće mjesto ekipno, dok sam se ja plasirao na 4. mjesto. Nedostajalo je 35 sekundi za plasman na 3. mjesto što potvrđuje činjenicu da su u trčanju i stotinke vrlo važne, ako se teži kao ostvarenju određenih rezultata.
Istaknuo bih i Prvenstvo Hrvatske u trail trčanju na duge staze na Žumberku u Jastrebarskom. Start je bio u ponoć usred boške i trčao sam u komadu 10 sati i 15 minuta, odnosno punih 82,5 kilometara. Staza je bila jako zahtjevna, no osvojeno 2. mjesto u ukupnom poretku dalo mi je motivacije za dalje.
Ekipno, zajedno s kolegama iz Sportsko rekreacijskog kluba Running Fox iz Poreča, Matijom Liscem i Edijem Pašićem, osvojili smo 5. mjesto na nedavnom prvenstvu Hrvatske u planinskom trčanju na kratke staze na Planinskoj utrci Kozjak (8 km). Zatim na prvenstvu Hrvatske u trailu – Žumberak trail (82 km) ekipa Ivan Diklić, Marko Gržetić i Maksimilijan Korotaj osvojili smo 2. mjesto ekipno, dok sam na istom natjecanju osvojio 2. mjesto u pojedinačnom poretku.
To su zbilja lijepi rezultati s obzirom na to da velika većina nas trči neko vrijeme, a ne čitav život, i da smo u prosjeku 12 sati dnevno zauzeti svojim poslovnim obvezama i da nemamo više 20 godina (smijeh).
Kada treniraš?
To je jako dobro pitanje. Mislim da svatko tko ima dobre predispozicije može odraditi kraću utrku od nekoliko kilometara s minimalnim treninzima, čisto onako rekreativno, amaterski. Ako čovjek teži nekim rezultatima, onda tu nema amaterizma. To postaje na neki način obveza koju treba odraditi, što nije teško kad čovjek radi ono što u biti voli.
Treniram 4-5 dana u tjednu, plus sudjelujem na utrkama vikendom, pa dođemo na gotovo svakodnevne treninge.
U sezoni bude nekako jednostavnije jer treninge odradim ujutro prije posla, dok je još friško, dok je u zimi možda malo problem treninge odraditi po danu s obzirom da je u 17 sati noć. No, snalazim se. Ili odradim trening „od kuće“ prema Vrbanovici ili malo veći đir, ili idem u Poreč na atletsku stazu.
S kolegama iz SRK Running Fox odrađujem treninge utorkom a to nam je ujedno dobra prilika za druženje. Vikendi su rezervirani za utrke ili pripremu utrka. Znamo otići na Žbevnicu ili Ćićariju subotom ili nedjeljom ujutro pa si odraditi jedan malo „žešći“ trening od 30 i više kilometara. To smo ovog ljeta često prakticirali, jer je ovdje, zbog nesnosnih vrućina, bilo zaista strašno odraditi neku „dužinu“, pa nam je bijeg u brda predstavljao spas.
Kako uskladiti posao-obitelj-trčanje?
Bilo bi bolje preskočiti ovo pitanje (smijeh).
Uspijevam sve nekako uskladiti na način da ništa ne pati (ponajmanje trčanje). Kad god je neka utrka, obitelj nastojim povući sa sobom (tako nemam grižnju savjesti), pa sve to nekako organiziram tako da odlazak na utrke djeluje kao zajednički izlet. Nedavno smo bili tri dana u Kranjskoj Gori – jedan dan je bila utrka, a ostalo nam je bio zajednički izlet.
Ne ne, šalim se, obitelj me u potpunosti podržava i to je zasigurno prednost u cijeloj toj priči. Eto, tako nekako uspijevam sve uskladiti.
Vrlo uspješno 1. izdanje Vrbanovice Traila
Zahvaljujući Općini i Turističkoj zajednici Kaštelir-Labinci krajem studenog prvi je put u organizaciji porečkog Sportsko rekreacijskog kluba Running Fox održana utrka Vrbanovica trail koja je okupila veliki broj ljubitelja ovog sporta. Središte svih zbivanja bilo je na Vrbanovici a trčale su se dvije utrke, kraća u dužini od 12 km i duža od 25 km.
Od ukupno 160 natjecatelja gotovo svi su pohvalili staze te odličnu organizaciju utrke, a ja koristim priliku kako bih se osobno zahvalio Općini i načelniku Đulijanu Petroviću te lokalnom TZ-u na tome što su prepoznali inicijativu Kluba te moralno i financijski podržali realizaciju ovog projekta za kojeg se nadam da će postati tradicija na našoj Vrbanovici!
Isto tako, zahvaljujem se članovima Udruge „Mladi za sve“ na pruženoj pomoći na dan same utrke.
