Porečanka Nataša Ravnić svjetska je prvakinja u kuglanju, zajedno sa svojom kolegicom, Funtanjankom Marijanom Liović! U nedjelju su s hrvatskom reprezentacijom osvojile zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Češkoj. Obje su članice Kuglačkog kluba Istra, jednog od najuspješnijih u Poreču, za kojeg već dugo igraju i redovito osvajaju najviša mjesta u nacionalnom prvenstvu.
Nataša igra doslovno od malih nogu i iza sebe ima već dosta osvojenih medalja, među kojima je jedna od najvažnijih zlatna iz 2015. godine kada je osvojila Svjetski pojedinačni kup u kuglanju u njemačkom gradu Hirschauu. Samo nekoliko mjeseci nakon toga Nataša je s reprezentacijom ponovno osvojila iznimno važno zlatno odličje i to na Svjetskom ekipnom kuglačkom prvenstvu u njemačkom gradu Speichersdorfu.
Koliko je kuglanje važno u njenom životu govori i to da su joj roditelji kuglali, da joj je suprug Nikola Muše također kuglač i da je bio s njom u Češkoj, jer je i on igrao za hrvatsku reprezentaciju.
Jabuka ne pada daleko od stabla, pa su tako i njene kćeri, osnovnoškolke, već male šampionke u tom sportu i isto igraju za ŽKK Istra. Nina je državna prvakinja u kategoriji U10, a Dea je državna viceprvakinja u kategoriji U9.
Nataša je, osim sportske zvijezde, još i majka, supruga i poslovna žena. I sve joj to zajedno ponekad izgleda kao nemoguća misija.
Koji je osjećaj biti svjetska prvakinja?
Osjećaj je naravno savršen, ne može biti bolje, pogotovo zato što nam je prije dvije godine svjetsko zlato nesretno pobjeglo nakon pripetavanja u finalu protiv Njemica. Ovo je svakako poticaj za daljnji rad, dokaz da se odlasci na trening u svakakva doba dana između ostalih obveza na kraju i isplate.
Jeste li očekivali da će reprezentacija biti tako uspješna i osvojiti zlato? Kakva je bila atmosfera u Češkoj?
Odgovor je da. Možda djeluje neskromno, ali uistinu smo vjerovali i očekivali svjetsko zlato, jer imamo zaista kvalitetnu reprezentaciju i stručno vodstvo.
Cilj odlaska na SP zapravo je i bio osvajanje zlata. Znam da to možda djeluje kao izuzetno visoko postavljen cilj, ali svi smo mi (izbornik, delegacija HKS-a, igračice) bili svjesni naših vrijednosti i mogućnosti. Atmosfera je bila savršena, upravo ono što si netko poželjeti može. HKS, na čelu s predsjednikom Tončijem Mikcem, tajnikom Zoranom Jagićem, te izbornicima Darinkom Bunić i Miljenkom Šarcom, uistinu su učinili sve potrebno, pa i više da se osjećamo odlično i opušteno. Niti u jednom trenutku na nas nije izvršen pritisak na rezultat, već su tražili i očekivali da damo ono najbolje što u tom trenutku možemo pružiti. To smo i učinile. Nadalje, jedna od ključnih stvari bila je ta što nas je bilo 10 i sve smo bile podjednako moćne i spremne u psihičkom i fizičkom smislu pružiti vrhunski otpor svakoj od protivnica, te odigrati na zavidnom nivou.
Koliko ste trenirale za prvenstvo u Češkoj? Koliko godina već kuglate?
Zbog majčinskih obaveza koje donose 3 djece, te poslovnih obaveza, maksimalno sam uspjela trenirati 2 puta tjedno na kuglani + utakmica vikendom. Nakon kratke pauze zbog trudnoće i porodiljnog (rodila sam prije 7 mjeseci), počela sam nešto kasnije trenirati, te nisam odigrala niti prvi dio prvenstva. Ali, volja me nije napuštala, pa sam u kratko vrijeme koje sam imala na raspolaganju nastojala vratiti formu na razinu dostojnu zastupanja Hrvatske na ovom svjetskom prvenstvu.
Kuglam praktički od rođenja. Moji su roditelji kuglali, tata još danas aktivno. On me i naučio osnovama ovog sporta. Kako je u kuglanju izuzetno važno da se od samog početka nauči pravilno kuglati, on je sigurno i najzaslužniji za moj način kuglanja.
Budući da ste majka, kako uspijevate uskladiti obaveze – treninge, utakmice svakog vikenda, plus posao, a sada i odlazak na svjetsko prvenstvo?
Ponekad trening uz 3 djece izgleda kao nemoguća misija. Često se desi da na trening, ali i na utakmicu, svo troje ode sa mnom. Kćerke su na to naučene od najranije dobi, tako da je i meni već normalno igrati dok mi netko sa strane dobacuje svako malo pitanja “Mama …… “, pa mama, pa opet mama…. S druge strane mislim da je to moja prednost, jer mi na taj način jača koncentracija i volja za uspjehom. Ponekad kad se nađem u teškoj situaciji na utakmici, kada izgleda da su kola krenula nizbrdo, sjetim se što me sve inače čeka u dnevnom rasporedu, pa mi u sekundi sve što se na stazi događa – postane jednostavno. Odjednom samo dobijem adrenalinsku inekciju i odlučnost da se borim za pobjedu do kraja.
Osim djece i kuglanja, tu je i posao, koji se naravno nikako ne može zanemariti, pa mislim da je ključ uspjeha to što uistinu koristim svaki trenutak u danu, mjesecu i godini, te da mi je svaki moment pomno isplaniran i organiziran.
Kod odlaska na treninge i sve razine takmičenja, veliku pomoć i podršku pružaju mi obitelj i prijatelji bez kojih bi sve ovo bilo gotovo nemoguće.
Imate li neku poruku za kraj?
Zahvalila bih se za kraj svojoj obitelji, klubu i trenerici Ružici Močibob, na čiji sam poziv došla u klub još 2000. godine, na povjerenju i podršci, te se nadam da ću ih i u budućnosti razveseliti još ponekim nastupom za reprezentaciju i medaljom za Hrvatsku.
Foto: Privatni album
