Poreč se doista može ponositi svojim talentiranim građanima, posebice mladim sportašima koji njegovo ime po svijetu pronose u najboljem svjetlu. Jedna od njih svakako je Tereza Mrdeža, 28-togodišnja tenisačica koja je cijeli svoj život posvetila tom sportu. Tenis za nju nije samo sport i profesija, nego velika ljubav i to od najmanjih nogu. Zbog tenisa stalno seli iz države u državu, s kontinenta na kontinent, jer profesionalno igra na turnirima po cijelom svijetu, gdje upoznaje različite ljude, kulture, običaje…
Ulovili smo je u Brazilu, gdje je trenutno na turneji od tri turnira koje je odabrala kako bi se dobro pripremila za zemljanu sezonu, ali i za Grand Slam turnire na kojima će sudjelovati u svibnju i lipnju. A kada se vrati iz Južne Amerike, ići će za Švicarsku, pa Aziju i Afriku, točnije u Maroko.
Tereza je 191. igračica na svjetskoj rang listi, ali planira se probiti među prvih sto, a za to će se nakon povratka iz Brazila pripremati vrlo ozbiljno u Italiji. Kaže da je imala dobar početak sezone, obranila je sve bodove, stvorila si malu rezervu i sad planira tri jača WTA turnira prije Grand Slamova.
Kako
je sve počelo?
-Tenisom sam se počela baviti kao mala djevojčica, sa samo šest godina. Bila je
to samo dječja igra, ali eto – s 28 godina i dalje igram tenis i to sve govori.
Bio je to sasvim slučajan odabir, moguće da se to u tom trenutku nudilo. Našla
sam se u pravom trenutku na pravom mjestu i tu i ostala. Valjda je to bila
ljubav na prvi pogled. Nemoguće je ostati u tom sportu ako ne voliš to sta
radiš, kazuje nam ova mlada sportašica zaraznog osmijeha.
Kao i mnogim drugima, i njoj je put bio težak, no volja je bila jača, pa je
zato savladavala prepreke na kojima je nailazila.
-Bilo je uspona, padova, euforija, frustracija,
ozljeda i operacija koje su me vraćale na ponovni početak baš kad sam bila u
najvećim usponima. Bilo je financijskih problema, sto puta sam pala, sto puta
se i digla. Sama biram, odlučujem, tuđa mišljenja zanemarujem totalno, moje me
srce vodi i njega slušam. Tenis je lijep sport, ali čudan i težak. To nije
sprint, to je maraton. Za razliku od drugih sportova gdje se ciljano spremaš za
neko europsko ili svjetsko prvenstvo po 3, 4 mjeseci, u tenisu je to svaki
tjedan svjetsko ili europsko. Svaki mjesec mijenjamo kontinente a prilagodbe
nisu lake. Druge klime, vremenske zone, tijelo pamti. Nije ni čudo da se nosimo
brojnim ozljedama i zato ostanak u tenisu je za svaku medalju, veli nam Tereza.
Dodaje da je tenis najprije njena ljubav, a zatim profesija.
-Iskustvo koje sam stekla iskoristit ću za svoju buduću profesiju kao teniska trenerica. Bit će to posao kojeg ću nastaviti raditi kako bih ostala u tom svijetu koji mi je puno uzeo, ali ipak i puno dao. Prošle godine nisam imala rođendana, Božića, Nove godine… Ako za te fešte nisam doma sa svojom obitelji, onda mi sve to ništa ne znači, priča ona.
Upravo su je putovanja po svijetu ojačala, mentalno obogatila u duhovnom
smislu. Sport zaista daje puno.
-Iako sam daleko od kuće, nikad nisam sama, jer sam stekla puno poznanstva, prijatelja, dočekuju me ma gdje god da idem, otvaraju svoja vrata, ispraćaju, prate, bodre, navijaju… Sport je čudo i svi vole sportaše. Na aerodromima uvijek mi netko priđe, pomogne s prtljagom, pravi društvo dok čekam satima i tako upoznajem ljude, njihove običaje, kulture, ističe Tereza.
Kako je dugo u tenisu tako su se izmjenjivali i ljudi oko nje. Puno je trenera
na neki način obilježilo njenu karijeru i neizostavan su dio njenog uspjeha. „U
Poreču imam svoj klub, imam svoje ljude koji su tu uvijek za mene. Prošle sam
godine zimske pripreme odradila u Italiji, u gradu Mestre, gdje sam se
pripremila odlično za Australian Open. Ti su me treneri oživjeli i vratili.
Našli smo se u trenutku kada sam počela bacati reket, a oni ga dizati i vraćati
u moju ruku. Bila je to moja raskrsnica. Zahvalna sam im što mi nisu dozvolili
da odustanem, jer sad igram najbolji tenis i uživam. U Mestreu ipak neću ostati,
ali taj će grad ostati moj drugi teniski dom, jer su bas oni bili ti koji su mi
dali tu ruku koja mi je bila toliko potrebna u tom trenutku, priča nam
tenisačica.
Kad se vrati iz Brazila seli u Milano, grad sa
puno više sportskih uvjeta i mogućnosti, gdje je čeka iskusan trener s kojim će
pokušati napraviti iskorak prema top 100.
S njom je od prvih dana tata, s kojim putuje, planira, svađa se, miri. To je
osoba kojem Tereza najviše vjeruje.
-Uz tatu se osjećam zaštićena i sigurna. S njim sam imala najbolje rezultate,
naravno on me ne uči igrati tenis ali to je moja sigurna luka. Također, on je
financirao moju karijeru uz sponzore koji su izravno dio naše obitelji. Sve se
dešavalo u rodbinskom, prijateljskom, trenerskom okruženju, uz sponzore za odjeću,
obuću, rekvizite, vitaminozu i slično. Mama ima opet svoju posebnu ulogu u
mojoj teniskoj priči. Ona me dočekuje, ispraćuje, pakira, raspakira, tu su
torte, kolači… Dal pobijedim ili izgubim, njoj je svejedno. Ona samo čeka moj
povratak i nadoknađuje mi sve ono što nisam imala daleko od kuće. Iako nije na
turnirima, ona je ipak sveprisutna, istaknula je Tereza i pohvalila svog
fizioterapeuta Danijela koji joj također puno pomaže.
Na upit nedostaje li joj Poreč, odgovorila je da
joj najviše fale mama i brat, iako su stalno u kontaktu.
S tenisom planira nastaviti dok ne ispuni željeni cilj, a već pomalo mašta o
trenerskom usavršavanju, čime će ostati u toj profesiji. Ali o tom potom, za to
ima još vremena.
Spomenimo i njene brojne nagrade i osvojene turnire.
U juniorskom je tenisu igrala 44 finala i osvojila 43 turnira. Potom je u seniorskom odigrala blizu toliko finala, ali uzela je osam naslova u singlu i četiri u parovima. Osvojila je državna prvenstva u svim kategorijama – 10, 12, 14, 16, 18 godina i seniorsko. Proglašena je najperspektivnijom sportašicom Grada Poreča, Istarske županije i Glasa Istre.
-Ostat će mi u lijepom sjećanju svjetski Nike Masters
u San Cityju gdje sam s 12 godina postala svjetska prvakinja i još se rado sjećam
turnira Biseri Dalmacije gdje sam nagrađena bisernom ogrlicom kao i naušnicama
za više od 10 pobjeda u nizu. Znači, uspomena puna kuća, prisjetila se porečka
tenisačica.
Za kraj je Tereza poslala poruku svim mladim ljudima u svom gradu.
–Ne morate igrati tenis – svirajte, pjevajte, plešite, plivajte, trčite, radite što god i slušajte svoje srce, jer samo će vas srce odvesti tamo gdje morate stići, zaključila je Tereza Mrdeža.
