Hrvatska je s Danskom i Norveškom domaćin Svjetskog rukometnog prvenstva 2025., prestižnog sportskog događaja koji okuplja najbolje svjetske reprezentacije. Prvenstvo počinje 14. siječnja i trajat će do 2. veljače 2025. godine, a utakmice će se održavati u više gradova, uključujući Zagreb, Varaždin i Poreč.
Tim povodom objavljujemo intervju s Linom Červarom, objavljen na portalu Tiramola. Nakon zlatne rukometne karijere, ovjenčan svjetskom slavom, naš najprestižniji trener rukometne reprezentacije Hrvatske, poznat i kao „ Mago di Umago“, svoje umirovljeničke dane provodi u Umagu. Inspirirani skorašnjim rukometnim SP u Poreču, evocirali uspomene na prvo osvojeno hrvatsko zlato u Portugalu, rukomet koji život znači te raširili široku lepezu tema.
Kao gotovo nepoznat trener, takoreći luzer, prihvatili ste 2002. uloge izbornika. Kako ste pristupili igračima i razvili tako fenomenalan odnos u vrlo kratkom vremenu?
Kao prvo, istaknuo sam da nisu dobili trenera koji je osvajao medalje, ali nisu ih osvajali bogami ni oni. U času preuzimanja reprezentacije bili su zadnji, iza Izraela. Dakle, 16. od 16. ekipa. Smatrali su ih luzerima i autsajederima, a za mene su čak govorili da ne mogu ni ovce voditi, a kamoli složiti tim. Moje imenovanje za novog izbornika rukometne vrste preneseno je u jednoj rečenici, i to na dnu stranice u Sportskim novostima. A sada pumpaju ta imena na naslovnicama. Onda sam igračima objasnio svoju viziju. I zajedno smo postepeno počeli pretvarati tu negativnu stigmu, negativnu motivaciju u pozitivnu. Uvjerio sam ih da ćemo napraviti taj iskorak i pokazati svima koliko vrijedimo, ukoliko me budu slijedili. A za takvo što morate imati jaku viziju da ih zaintrigirate. Bio sam na velikom ispitu izdržljivosti dokazivati svoju mentalnu snagu onima koji su nas htjeli omalovažiti, demolirati. Sjećam se Metličića, a to piše u mojoj knjizi, rekao je nakon što sam ih preuzeo: „Lina smo prihvatili jer je bio drugačiji. Kao nitko od ovih koji su nas do sada trenirali.“ I Balića su neki huškali protiv mene da sam agresivan, lud, maltretiram ih… Odgovorio im je:“ Znate li s koliko se igrača igra u polju? Sedam. A Lino je osmi igrač. Zašto ne igrati s osam, protiv sedam njihovih’!“ Oduvijek mi je u životu nadmetanje s jačim protivnikom, ili kad me podcjenjuju, bilo najveća motivacija. Uvijek sam htio biti David protiv Golijata. To sam i njima govorio. Važno da nam je to postala zajednička vizija. Komunikacija je morala biti dvosmjerna i tu smo se usuglašavali. Sinergija je jedinstvo. Ako se kuća sruši ostaje zbroj dijelova kuće, a to nije više jedno. Tako vrijedi i za tim. Ako svako vuče na svoju stranu to više nije tim, nema jedinstva i sinergije. To je ta temeljna potreba u timskom radu. Međusobno pomaganje i suradnja je ključ trajnog uspjeha u životu i trenerskom životu. Bez toga nema ništa. I to je bila ta moja misija kao trenera i shvatili su da tako funkcioniram i u životu. Za mene je čitav život misija. Svrha življenja, a ne samo karijera. Pa kad su jednog mog igrača tada upitali zašto ste vi Lina toliko slijedili, odgovorio je da je ista želja bila u svima, da pokažu koliko vrijede, ali ne samo kao igrači, nego kao i ljudi. Znači, uvijek treba gledati koja je tvoja uloga kroz život, a ne samo kroz rukomet. U toj neprestanoj životnoj igri gradiš vjeru u sebe i samopouzdanje. A to samopouzdanje raste u timu i veliko je koliko se dokazuješ uspjesima. A mi smo to zajedno dokazali da smo tim iz snova. Prije svega važno je znati da su to bili momci manje-više bez visokog obrazovanja. Goluža mi jednom prilikom rekao: „Nisi normalan. Ti si od dibidus ljudi napravio svjetsko čudo.“ E to su izazovi koje volim u životu. Svaka negativna situacija je veći motiv za moju borbenost. I danas, igram tenis s mlađima od sebe i boljima od sebe, a nikako sa starijima i lošijima. To je za mene izazov.
Sa svim tim spoznajama i iskustvom, vidimo da je jako slojevita uloga trenera. Tko je ustvari taj izvrstan trener?
Kao prvo morate sami sebi zadati visoki cilj. I to sam si zadao. Bio sam dobar s Tomislavom Ivićem, trenerom Hajduka i kazao mi je da bih ovakvim načinom rada za sedam dana prokuživši sve igrače Hajduka, nedvojbeno mogao trenirati i Hajduk i postati prvakom. Znači, dobar trener je onaj čovjek koji ima snažan utjecaj na igrače. Ukoliko nemate utjecaja na igrače, osobito kad vam porastu ambicije, npr. težite srušiti prvaka svijeta, dolazi do izražaja koliko je strašno velik utjecaj trenera na ekipu. Pustite znanje kompetencije, vještine, stavove… Taj utjecaj je najbitniji, jer vaši su zahtjevi visoki tj. veći, i oni vam moraju slijepo vjerovati, i sebi naravno, jer svi zajedno želimo i moramo iz te borbe izaći kao pobjednici. Važno je znati da sam kao trener od uprave uvijek tražio slobodu odlučivanja, jer u protivnom ne bih mogao biti kreativan i inovativan. Nisam li samostalan ne mogu izgrađivati svoje samopouzdanje, jačati svoj cilj, a kamoli kod igrača. Uloga trenera je da bude prvi čovjek kolektiva i sustava. I ponosan sam na to što sam kod dosta igrača, ne kod svih, ali kod mnogih utjecao i na njih kao ljude, životnu karijeru tj. privatne živote. Znači, pravi trener nije samo suradnik, navigator znanja, facilitator, on je znatno više. Meni je to uspjelo postići jer sam primarno učitelj (nastavnik hrvatskog jezika op.a.) i pedagog po profesiji te ujedno zamjenski roditelj.
Dobar trener mora biti i izvrstan motivator, rekli ste.
Itekako, jer motivacija i njeno uporište u zadovoljstvu pokreće igrače, sve djelatnike, radnike i učenike na izvrsnost, na maksimalno davanje sebe. Samo jaka motivacija može podići razinu izvrsnosti i odgovornosti. (Enjoyment at work.) Uživanje u poslu. To je pokretač, magična riječ. Međutim, ako čovjek previše razmišlja o sebi, a manje o drugima, tj. nema timskog duha i kemije u timu, ništa od svega, od cilja. A to može pokrenuti samo vrhunski trener koji je kompetentan, pun znanja i vještina što na kraju potvrđuju rezultati. Osvojio sam tri zlata i pet srebra s hrvatskom reprezentacijom!
Koja vam je medalja najviše prirasla srcu? Kakav je osjećaj popeti se na krov Svijeta?
Pamtim dva momenta nakon osvajanja Svjetskog prvenstva u Portugalu tj. Lisabonu. Naravno da su tad dojmovi bili najsnažniji i ta medalja najdraža. Ulazimo u hotel nakon svjetske pobjede, a slijede nas Nijemci koje smo dobili u finalima dva puta u kratkom vremenu. Oni se prvi približavaju liftovima i, što su napravili? Odmaknuli se nama pobjednicima, da uđemo prvi. Kakav respekt! Drugi moment desio se za šankom. Već su došli brojni navijači i političari, i počelo se feštati. Ja sam se pod nekom izlikom izvukao i vratio u sobu. Jednostavno nastavio uživati u svojoj samoći. Uživati neometano u ostvarenju svog dječačkog sna. Opuštati se i procesuirati sav trud, odricanja i godine uloženog rada u rukomet. Neki kažu da je to reakcija zbog snažnog ega, ali ja sam to svoje emotivno stanje morao proživjeti sam i racionalizirati, opisao sam to u svojoj knjizi. Isto je bilo i u Ateni. Nisam slavio s igračima na bazenu, nego u tišini. Možda svoju duboku radost na taj način najbolje čujem i manifestiram u tišini. Naravno, normalno je da se momci moraju otkačiti i veseliti zajedno. Bez njih ne bi bilo tog uspjeha, niti bih ja bio to što jesam. Jer što je general bez vojske ? U Ateni smo proglašeni počasnim građanima Atene i bili smo olimpijski dream team. Odskakali smo od ostalih, već od prve utakmice. U osam utakmica dobili smo osam pobjeda. I to sve zahvaljujući jednom treneru luzeru i „kikiriki“ reprezentaciji. Uništio sam sve pred sobom i u 18 mjeseci osvojio svjetsko i olimpijsko zlato. Pa kome je to uspjelo u tako kratko vrijeme?!
Tko je Vama bio najveći rukometni sljedbenik?
Nedvojbeno profesor Jura Radovčić iz Umaga, iako sam bio njegov najveći oponent. To je nevjerojatan čovjek, velikan rukometa koji nas je „natjerao“ da svi u Umagu igramo rukomet. Međutim, ja sam mu se uvijek protivio jer nisam igrao što sam htio. Igrao sam krilo, a htio biti graditelj igre, produžena ruka trenera, no on mi je govorio da imamo visoke igrače na toj poziciji poput Ivana Rupene Dživa , Rina Božića… A ja bio mali, nikakav pored njih. Uvijek sam bio izravan, a on diplomat, pa sam rekao jednom nasamo u svlačionici: „Oni jesu veći od mene treneru, ali nisu rukometno pamteniji. Profesore, dokle god nisam zadovoljan uvijek ću se protiviti. Igrat ću, ali neću krilo…“ i tako cijelo vrijeme. Jura je držao uvijek odmak od igrača, distancu, no jedini s kojim je bio blizak i s kim je obavezno sjedio u autu sam bio ja. U hotelu isto, u autobusu isto… U svom posmrtnom govoru je zatražio da se istakne koliko mu je drago što je trenirao Lina Červara. To me duboko ganulo.
Cijeli intervju pročitajte na portalu Tiramola OVDJE
