Zbog izuzetno teških i neizdrživih uvjeta rada u turizmu, idućih godina imat ćemo još većih problema s nedostatkom radnika, a Hrvatska će postati samo jedna od prosječnih turističkih destinacija na svjetskoj turističkoj karti, kaže Marina Cvitić, predsjednica Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije
Prenosimo u cijelosti njeno priopćenje vezano za aktualnu situaciju s radnicima u turizmu. Proteklih nekoliko mjeseci Cvitić je imala prilike razgovarati s radnicima iz svih destinacija od sjevera do juga, od Umaga do Dubrovnika, koji rade u većim i manjim turističkim kompanijama. Situacija je gotovo identična u svim kompanijama, odnosno evidentan je nedostatak radnika, te se veoma lako može očekivati eskalacija u narednim mjesecima.
„Nažalost, mnogi problem ne vide, te gledajući izvana, sve izgleda sjajno. Tko zaviri u unutrašnjost, ima što vidjeti. Naravno da PR službe turističkih kompanija rade, pa su često objave medijima takve da se, obzirom da djelujemo kao sindikat u gotovo svim kompanijama, doslovno zaprepastimo. kao da teče med i mlijeko. Stvarnost je malo drugačija. Odnosno jako drugačija.“
Evo što još kaže:
Turistička sezona se zahuktala, uspoređuju se podaci sa rekordnom 2019. turističkom sezonom, zadovoljno trljaju ruke Vlada RH i poslodavci, ali najmanje radnici, koji zbog nedostatka dovoljnog broja radnika, posebno kvalitetnih radnika, već su sada na izmaku snaga. Unatoč tome, što nema dovoljno radnika, u nastojanju da se ostvari što veći prihod, svi objekti su otvoreni, a zbog nedovoljnog broja radnika, zaposleni moraju raditi bez slobodnog dana, po 12 i više sati dnevno, odnosno znatno više od 60 sati, čak do 80 sati tjedno. Zbog toga su radnici, posebno stalni radnici i dugogodišnji iskusni i kvalitetni sezonski radnici umorni i iscrpljeni. Rade dnevno na više mjesta rada, uskaču na razne poslove, dvokratno, trokratno, a nerijetko u kontinuitetu po 16 sati. Unatoč tome što su se ove godine plaće povećale u odnosu na prethodne dvije godine, ta plaća zbog galopirajuće inflacije nije adekvatna uloženom trudu i radu.
Nažalost, neki poslodavci u takvom režimu rada, često bez dnevnog odmora, bez tjednog odmora, ne vide nikakav problem, a kada se radnik požali na takve uvjete rada, proglašavaju ih neradnicima, nespremnim na izazove i s ograničenim kapacitetima (potkapacitiranim). I takva je situacija u gotovo svim turističkim kompanijama od sjevera do juga.
To se dešavalo i prošle sezone, međutim zbog specifične situacije koja je bila prošle godine kada se zbog ograničenih uvjeta poslovanja izazvanim koronavirusom nije moglo pravovremeno predvidjeti da li će i u kojem opsegu biti sezone, pa se nije moglo ni na vrijeme osigurati dovoljan broj kadrova, imali smo razumijevanja. Ova sezona bila je očekivana, nitko ne može reći ni pravdati se da nas je sezona iznenadila.
A iznenadila je mnoge, iznenadila je čak i Ministarstvo unutarnjih poslova koji na vrijeme ne izdaju radne dozvole za zapošljavanje stranaca, pa se rok izdavanja radnih dozvola od 15 dana produžio na gotovo 2 mjeseca što je nedopustivo. Ako usput i poslodavac nije na vrijeme zatražio radnu dozvolu, onda će se desiti da će MUP odobriti dozvolu, nakon što prestane potreba za radnikom. Zašto se MUP nije ekipirao? Činjenica je da zastoj u izdavanju radnih dozvola je isključivo zbog toga što MUP nema radnika koji će taj posao odrađivati, a nema ih jer taj posao za plaću koju ti radnici imaju nitko neće raditi.
Nažalost, činjenica je da su se poslodavci u turizmu svojom dugogodišnjom lošom kadrovskom politikom doveli u situaciji da ovise o stranim radnicima, a mnogi od tih stranih radnika nikada nisu vidjeli hotel ili neki ugostiteljski objekt. Mnogi ne samo da ne govore naš jezik, već ne govori niti jedan strani jezik, pa takav radnik ne samo da ne može komunicirati s gostima, oni ne mogu komunicirati ni sa našim radnicima koji imaju problem da ih se uhoda u posao. Od takvih radnika mi očekujemo kvalitetu?
Tužno na što se sveo naš turizam.
Od prepoznatljive kvalitete domicilnih radnika, koji su gostima znali pružiti doživljaj, koji su ih mogli upoznati sa našom kulturom, običajima, s našom povijesti, znamenitostima, došli smo do toga da imamo radnike koji su jednostavno zalutali u potrazi za boljim životom u Hrvatsku i ovu djelatnost. Nisu znali zadržati domicilne radnike, koji su bili ključ uspjeha u turizmu, već su ih svojim ponašanjem otjerali tamo gdje ih više cijene i više plaćaju. Nažalost, ni danas se ne trude da ih zadrže!
Pa da se prisjetimo kako su se poslodavci ponašali prema domicilnim stalnim, ali i sezonskim radnicima?
Ako promatramo samo posljednjih 10 godina (izuzev ove dvije pandemijske) sve turističke kompanije ostvarivale jako dobre rezultate, ostvarivala se dobit u stotinama miliona; vlasnici su kroz dividende izvlačili novac, ulagalo se u podizanje kvalitete objekata, a time i vrijednosti imovine vlasnika, inkvizicije su bile u svim većim kompanijama; kupovalo se sve što je bilo na prodaji. Svake godine obarali su se rekordi i po fizičkim pokazateljima i po financijskim pokazateljima: obarali su se rekordi po broju posjetitelja, po broju noćenja, po prihodima, dobit je rasla drastično, a unatoč tome nije bilo sluha za položaj radnika, niti za povećanje plaće niti za zapošljavanje na neodređeno vrijeme. Naprotiv broj stalno zaposlenih radnika samo se smanjivao.
Nerijetko se stimulativnim otpremninama stimulirali stariji, ali još uvijek radno aktivni, a pri tome i stručni radnici da odu u mirovinu; plaće su unatoč takvim dobrim financijskim rezultatima jedva pratile porast troškova života (povećavale su se od 2 pa do 4% maksimalno). Pohlepa vlasnika bila je ogromna. Mislili su kratkoročno, da ugrabe čim više za sebe, a taj prljavi posao u pravilu su odrađivali „naši domicilni manageri“.
Čak i nakon ulaska u EU, odnosno kada je omogućen slobodan protok radnika, kad je svatko pametan mogao pretpostaviti što će se desiti, nisu se „osvijestili“. Vjerni sezonski radnici koji su dolazili iz drugih krajeva Hrvatske; koji su morali napuštati svoje domove da bi osigurali svoju egzistenciju i egzistenciju svoje obitelji, zamijenili su naše turističke kompanije sa kompanijama u inozemstvu koji su njihov rad plaćali dvostruko više i gdje se pokazivalo poštovanje prema njihovom radu.
U to vrijeme, naši poslodavci držali su ih po 15 godina u kontinuitetu, uz prekid od 2 mjeseca i 1 dan svake 3 godine. Bilo je to krajnje nekorektno. Znači ako ti radnik treba 15 godina, odnosno u 15 godina ima prekide po 2 mjeseca svakih 3 godine (sveukupno 10 mjeseci) znači on ti treba na neodređeno vrijeme. Vjerujem da su se upravo tako ponašali prema najboljim sezonskim radnicima. Može se samo zamisliti kakav tretman su imali ovi drugi sezonski radnici koji nisu pripadali najboljima.
Što je u to vrijeme činila Vlada RH?
NIŠTA.
Ništa nije napravila da se zaustavi odljev građana RH, ništa da se stimulira zapošljavanje radnika ne neodređeno vrijeme; ništa da se povećavaju plaće u turizmu koje su cijelo vrijeme bile od 12 do 18% niže od prosjeka RH unatoč tome što se ostvarivale astronomska dobit; ništa da se stimuliraju poslodavci koji zapošljavaju domicilne radnike. Sve su prepustili tržištu rada, najgorem obliku neoliberalnog kapitalizma, kojemu je cilj samo profit.
I gdje smo danas?
Sve manje domicilnih radnika rade u ovoj djelatnosti, jer su upravo domicilni radnici diskriminirani. Naši, domicilni radnici, koji su najbolji promotor našeg turizma, našeg kraja, našeg običaja, ostvaruju pravo na plaću koja nije ekvivalent uloženom radu. Radnici kojima poslodavac osigurava smještaj, imaju besplatan smještaj, besplatna tri obroka dnevno, besplatno pranje radne odjeće i plaću nerijetko veću u odnosu na domicilnog radnika (pa čak i stalnog radnika) i koja mu ostaje „čista“. Domicilni radnik do ove godine morao si je plaćati topli obrok kojeg pojede tijekom radnog dana, ima režijske troškove koje mora sam podmiriti, radnu odjeću si mora sam prati i održavati, sezonski domicilni radnici u pravilu se zapošljavaju kasnije, a plaća, kao što je rečeno je nerijetko manja u odnosu na pridošle radnike, a zbog svih dodatnih troškova koje taj domicilni radnik ima ona ne osigurava egzistenciju radnika, posebno ne sada kada inflacija naprosto divlja, i bojim se da nije dosegla svoj vrhunac.
I zato sve je manje domicilnih radnika koji su voljni raditi u turizmu, odnosno raste nezadovoljstvo domicilnih radnika, kako stalnih tako i sezonskih radnika. Naime, ne samo što su im realno plaće, odnosno primanja niža u odnosu na radnike koji dolaze iz drugih krajeva, posebno stranih radnika, već oni u pravilu najviše rade.
Zbog nedostatka radnika, posebno kvalitetnih, došli smo u situaciju da ti radnici (čitaj: stalni radnici; stalni sezonci i domicilni sezonski radnici) moraju odrađivati posao i za one nekvalitetne, odnosno za one kojih nema; moraju raditi znatno više, znatno duže od zakonom dozvoljenog, a samo zato što su prije svega savjesni, stalo im je do svakog gosta i stalo im je do zadovoljnog gosta. Međutim, ovakav tretman, otjerati će i ove radnike koje imamo, a kojima ne dajemo dovoljno pažnje, odnosno koji su nedovoljno plaćeni, koji su doslovno izrabljivani. Umjesto da poslodavci zatvore neke objekte ili ugostiteljske punktove, kako bi ispoštovali zakonske odredbe u pogledu radnog vremena i dnevnih i tjednih odmora, u cilju da rasterete radnike zbog nedovoljnog broja potrebnih radnika, njima je profit iznad svega i nažalost, opet ne razmišljaju o posljedicama.
A posljedica će biti; prije svega već iduće godine problem nedostatka radnika biti će još veći, a doći će do značajnog opadanja kvalitete, pa će i naši „proizvodi“ manje vrijediti. Pa će u konačnici VIŠE, u veoma kratkom vremenu značiti MANJE.
Apsolutno ne prihvaćam davno izrečenu tvrdnju jednog ministra turizma, kako je njemu svejedno tko će ga u Londonu posluživati (domicilni ili strani radnik), te da je uvoz radne snage rješenje. Točno je da Engleska, Irska, Njemačka, Austrija, Italija odavno uvoze radnike. I u te zemlje odselili su i naši kvalitetni turistički radnici, tamo rade u boljim uvjetima i zarađuju tri puta više nego u Hrvatskoj. I dalje te zemlje traže i uvoze radnike. I zato kvalitetni radnici odlaze u Njemačku, Irsku, Austriju …. Ako izuzmemo radnike koji su iz bivše Jugoslavije, mi uvozimo radnike iz Indije, Kolumbije, Nepala ….; kojima je Hrvatska obećana zemlja.
Za takve radnike turističke kompanije plaćaju od 500 do 2.000 eura posredničkim agencijama da ih dovedu da budu broj. Mnogi se ne snađu, nakon 10-tak dana vraćaju se otkuda su i došli, a poslodavci ostaju bez radnika, sa plaćenom provizijom, a da bi dobili drugog, moraju za drugog platiti proviziju. Ako ostanu, moraju ih educirati, a edukaciju provode naši domicilni radnici (stalni radnici, pa i dugogodišnji sezonski radnici). Sama edukacija je otežana, jer mnogi strani radnici ne znaju ni engleski ni njemački, a kamo li hrvatski jezik, a da ne govorimo da ima onih koji nikada nisu vidjeli hotel, nikada vidjeli običan usisavač, a kamo li nešto suvremenije. A kada se nešto nauče, onda će vjerojatno i oni otići tamo gdje će njihov rad biti bolje plaćen.
I tako se vrtimo u krug.
Ako želimo kvalitetan turizam, ako želimo turizam kakvog su znali naši gosti, po čemu smo bili prepoznatljivi na svjetskoj turističkoj karti, sa domaćim radnicima, koji znaju našu tradiciju, našu povijest, našu kulturu, koji znaju pružiti gostu doživljaj (jer sunce i more mogu naći i drugdje) moramo se okrenuti domaćem radniku. Bez naših radnika, ali zadovoljnih radnika, izgubit ćemo na kvaliteti. Još nije kasno da se posvetimo ovim preostalim domaćim radnicima, da učinimo sve da vratimo naše radnike koji su se iselili.
Što treba učiniti?
Sve naše radnike zaposliti na neodređeno vrijeme ili na stalne sezonske poslove čime će im se omogućiti da kontinuirano tijekom 12 mjeseci imaju radni odnos (radni staž) i primanja; značajno povećati plaće i to ne 5 ili 10% već dvostruko (jer toliko ih koštaju strani radnici), radnicima omogućiti kvalitetan smještaj, a došlo je vrijeme da, turističke kompanije, posebno velike turističke kompanije počnu graditi i stanove za svoje radnike. Vlada kroz zakonska rješenja treba poticati poslodavce da zapošljavaju domaće radnike, da ih zapošljavaju na neodređeno vrijeme, da se porezno rastereti određena naknada za „stanovanje“ domicilnim radnicima kako bi se stimuliralo zapošljavanje domicilnih radnika; i u konačnici da se napravi zakonski okvir kako bi se stimulirali poslodavci da grade stanove za radnike, čime bi se vjerujem i popravila demografska slika Hrvatske.
Velika je odgovornost i na poslodavce i na Vladu RH, ali samo na ovaj način možemo zadržati kvalitetan turizam, vratiti radnike koji su otišli, poboljšati demografsku sliku RH, ali i proračun RH, jer strani radnici svoje plaće ne troše u RH. Prema tome, interes je povećati plaću našim radnicima.
U protivnom, nastaviti će se odljev naših veoma kvalitetnih turističkih radnika a Hrvatska kao turistička destinacija biti će samo jedna od prosječnih svjetskih turističkih destinacija bez ikakvih posebnosti, gdje će strani vlasnici stvarati i izvlačiti profit iz naše zemlje, sa stranim radnicima koji će svoje zarađene plaće trošiti u stranim zemljama, pa se postavlja pitanje, kome je u interesu takav turizam?
Nije li vrijeme da naša Vlada i naša ministrica turizma, umjesto da broje turiste koji dolaze u našu zemlju, počnu razmišljati da čim veću koristi od tog turizma imaju naši građani.
Pozivam i Državni inspektorat za radne odnose da kontinuirano obilaze turističke kompanije, ali i ugostiteljske objekte, da obrate pozornost na evidenciju radnog vremena radnika (na dvojno vođenje evidencije radnog vremena), da ne dozvole da zbog gramzive želje poslodavaca za što većim prihodima i profitu, od radnika stvaraju invalide. Jer sa takvim tempom rada i takvim uvjetima rada, nažalost ti radnici neće dočekati redovnu mirovinu.
Nitko ne smije očekivati od Sindikata da će ostati samo nijemi promatrači na grubo kršenja Zakona. Prošle godine pokazali smo visoki stupanj razumijevanja i tolerancije, međutim, ove godine nitko to ne može očekivati.
Predsjednica: Marina Cvitić, v.r.
