NERAZUMIJEVANJE NAŠE SVAKODNEVNO
„Nikako na zelenu granu s Marjanom “ – požali mi se prošli tjedan jedan poslodavac koji zapošljava 20 ljudi te nastavi objašnjavati;
„Dugo je godina s nama, vrhunski je konobar, posao ima u malom prstu ali otkako sam ga promovirao u šefa sale izludio je sve oko sebe svojom striktnošću i detaljima. Posebno ljeti – kad nam dolaze novi ljudi, neki tacnu nisu držali, neki ne znaju ni jezik – on im ne da disati od pustih uputa – stalno im „puše“ za vratom. Nerijetko i sam odrađuje njihove poslove jer im ne vjeruje“
Moje pitanja su bila: „Što ste napravili u vezi toga? Jeste razgovarali s Marjanom? Jel’ on svjestan svog ponašanja i kako ono utječe na tim i posao?
„Razgovarali smo onako u hodu“ – nismo se bavili s tim, ali sve se više bojim jer će mi otjerati mlade ljude“, a ima ih stvarno dobrih“ – objašnjava mi ovaj vlasnik manjeg hotela, nastavljajući – „Ne znam što napraviti?“
„Očekujete li od mene rješenje „u hodu“? – uputim mu izravno pitanje?
„Pa želim da se ovo što prije riješi – želim deaktivirati ovu bombu koja nam može eksplodirati u ruci“ – slikovito mi objasni svoju brigu vidno zabrinut.
Ako želite rješenje preko noći – morate se obratiti nekom drugom jer ako zbilja želite riješiti ovaj problem morate odraditi pripreme za maraton i istrčati ga, a ne nešto „onako u hodu“. Morate u režim. I disciplinu i to disciplinu razvoja sebe i svojih ljudi.
U međuljudskim odnosima je puno varijabli koje dovode do nerazumijevanja ali često i do sukoba.
Marjan ima svoje navike, percepciju, sustave vrijednosti, prioritete, traume, misaone procese, podsvjesne programe – jednu divnu paletu emocionalne prtljage koje svaki dan nosi sa sobom na posao. I ona upravlja njegovim ponašanjem i reakcijama.
A gle čuda, ima ju i sam vlasnik. I Mare za šankom. I Bepo u kuhinji. I Milka koja abservira. I Tomo za roštiljem. 20-ak različitih emocionalnih kofera koje svaki dan vuku za sobom i zapinju jedan od drugog. Nekad je to zapinjanje teže i iritantnije, a nekad se koferi uspiju mimoići. Kod nekih se već stvara čvor kojeg samo škare mogu riješiti. Smetaju si i rade jedni drugima nervozu.
I gle čuda, nitko se nije upitao – „kako bi bilo da otvorimo ove kofere, ispraznimo iz njih što nam ne treba, „ne bi li nam bilo lakše“?
To fino primjećivanje da vučemo teške kofere. I uviđanje da smetaju i drugima. I spoznavanje da ih možemo otvoriti i vidjeti što stvara težinu. I u konačnici učiniti ih praktičnijima i ugodnijima – e to je rad na sebi.
I svom djelatniku.
I timu.
I da – to je proces koji boli.
I koji traje.
Ali jedini gradi prave temelje i donosi dugoročne rezultate. Jer ne pristaje na paušalne procjene tipa „Marjana treba otpustiti“ ili „Marjan je naporan“, „ S ljudima uvijek problemi“ ili „Razumijem Marjana, pa tko može funkcionirati s današnjim mladima?“
Ako želimo zdrave timove – krećemo od sebe i uvažavamo svakog pojedinca. Cilj nam je međusobno razumijevanje. I tolerancija. A to je moguće samo ako smo nakon toliko godina slijepog vucaranja, rastvorili svoje kofere, prozračili ih i učinili laganijima. Ili ih čak odbacili.
I to zahtjeva svoje vrijeme. Jer da samo znali ne bi ih vukli toliko vremena.
I zato se razvoj djelatnika i timova planira i predviđa.
I zato jedna, dvije, tri radionice ovo ne mogu dugoročno promijeniti.
Mi smo bića navika i mozak nas nakon par tjedana automatizmom vraća u autopilot stanje. Traži poznate načine ponašanja. I zato se ne mijenjamo. Zato seminari/radionice ne naprave one efekte koje svi HR-ovci, poslodavci & menadžeri žele – ne riješe suštinski problem, nego samo malo sklone kofere u stranu.
I gle čuda, vrlo brzo nam opet zasmetaju.
I Marjan, I Mare, I Bepo, I Milka i vlasnik i mladi koji dolaze iz Ukrajine svaki dan u svojoj glavi odrade 70. 000 misli i donesu u prosjeku 70 odluka na isti onaj način na koji to godinama rade, koristeći iste mentalne centre.
Možemo li onda očekivati da će Marjan „u hodu“ razumjeti da ima potrebu za kontrolom i da ona utječe na druge u timu, da ne zna delegirati, da je bez obzira na iskustvo na trenutačnoj poziciji – početnik, da vođenje ne zna prilagoditi vještinama i angažiranosti svojih ljudi, da u stresu ulazi u druge misaone procese, da nije usklađen sa svojim sustavom vrijednosti ….?
Možda i hoće razumjeti, ali ključno pitanje je hoće li znati to promijeniti?
