– „Ako želite mogu Vam dati našu kantu“ reče mi mlada konobarica na moj upit za toaletom u Stinici, trajektnoj luci za otok Rab.
– „Kantu? Kako to mislite“ – u nevjerici pitam, misleći da nisam dobro čula.
– „Pa kantu, mi to tako radimo. Imamo WC ali ga ne koristimo jer nas previše košta pražnjenje septičke“- objasni s osmijehom ova mlada dama.
– „Hoćete reći da nemate WC za vaše goste“, nastavljam pitati i dalje začuđeno?
– „Da, nemamo za goste i nitko Vam tu nema WC, nažalost morate čekati trajekt“- završi ona sležući ramenima.
– „A što je s onim javnim što stoje tamo“, uporno nastavljam dalje, pokazujući na bijele WC- kontejnere nekoliko metara udaljenih od objekta u koji smo sjeli na piće.
– „Ma oni ne rade već dugo, zaključani su, kažem Vam trebate ići u šumu!“, osmjehne mi se to drago mlado biće kao da je to najnormalnija stvar u 21 stoljeću.
– „Ajmo ponovno“, „hoćete reći da nigdje tu u okrugu, nema WC ni sada ni tijekom sezone? pa kako ste vi dobili dozvolu za rad?“ uporno nastavljam ovaj zanimljivi razgovor.
– „Kažem Vam imamo WC, ali ne isplati nam ga se koristiti jer je preskupo pražnjenje“, ponovi mi simpatična konobarica na povratku prema šanku, ostavljajući me u šoku, nevjerici i čuđenju dok je njena starija kolegica u pozadini uvjeravala gosta da mu ne treba čaša za pivo – da im je nestalo čaša, te da može piti iz boce?
O da! To je to! Onaj trenutak totalne prisutnosti i svjesnosti da se nalazim u Stinici, trajektnoj luci za otok Rab i da u 21. stoljeću u državi u kojoj živim i koja je prepoznata kao turistička destinacija, umjesto WC- om budeš ponuđen kantom ili šumom?! Trenutak u kojem kao turist u vlastitoj državi doživljavam bizarnost turizma o kojem pišemo, raspravljamo i kojeg želimo unaprijediti. Emocije su se slagale u slojevima; najprije šok, pa ljutnja, pa tuga. Tuga nekog tko voli, živi, cijeni i radi turizam. Tuga zbog iluzije u kojoj živimo. Hvalimo se blještavilom, sloganima, kampanjama, investicijama, a nismo u stanju u predsezoni za minimalno 150 ljudi (cca 75 auta x minimalno 2 osobe) koji su u tom trenutku čekali trajekt osigurati ono najosnovnije; javni ili ugostiteljski WC! Trajekt u istom danu 14 puta vozi za Rab, pa izračunajte količinu ljudi. A o kaosu u špici sezone na tom mjestu najbolje niti ne razmišljati.
U tom trenutku 21. stoljeća, u državi punoj života u kojoj nismo u stanju svojim gostima, ali i građanima zagarantirati uvjete za osnovne fiziološke potrebe, sve konferencije, paneli, rasprave, strategije (….) zbilja postaju besmislene i promašene. Sjetimo se samo Maslowljeve piramide potreba koja to egzaktno potvrđuje; tek kad su osnovne fiziološke potrebe zadovoljene možemo govoriti o drugim potrebama i motivacijama. Čitatelju dragi, iskreno ću reći da me je pomalo i sram pisati o ovoj temi!
Volim istraživati i na putovanja idem minimalno pripremljena jer uživam u spontanosti doživljaja, promatranja, uočavanja, povezivanja, iznenađenja. Ovo je bio moj prvi susret s otokom Rabom, a „kanta/šuma“ je prvi dojam vezan za taj otok. I važno je naglasiti da se ne radi ovdje o kritiziranju jednog otoka, niti o i potrebi za prosuđivanjem iz ega, niti o snobizmu da sve treba biti delux niti o sitničavosti da ništa ne vrijedi, riječ je samo o tužnoj činjenici da je ljudima u trajektnoj luci normalno da gostima nude kante ili šume umjesto pristojnog wc-a. Riječ je o tome da su mještani na to komentirali; „tako je već godinama, ne možemo mi tu ništa!“
Bez etiketiranja Raja
Tko voli iznenađenja, taj ih i dobije! Al važno je znati da se istraživač u meni naučio ne procjenjivati „na prvu“ jer je svjestan da to vodi do etiketiranja i predrasuda, stoga sam ovu zgodu samo memorirala u folder svog uma ne dajući mu nikakav naziv. I radosno nastavila svoju misiju; doživjeti najzeleniji Kvarnerski otok u svoj svojoj čaroliji. I u konačnici misija je bila uspješna! Jer kad se nađete u takvoj harmoniji prirode i kreacije mora, jedino što je moguće pobuditi u Vama je – apsolutno oduševljenje! I vlastitu prisutnost u toj veličanstvenosti prirode koja je obilato darivala Lijepu Našu. U prekrasnim šumama i na predivnim plažama sve je savršeno u svojoj jednostavnosti, onako kako i treba biti. Jednostavno otiđite i doživite!
Ali…
…to famozno ali… čim se odmaknete iz te rajske kreacije ulazite u nesklad na više razina; estetski, signalizacijski, uslužni, komunalni, sadržajni. Stvoren uglavnom ljudskim faktorom.
„Mi vam još spavamo“ bili su komentari domaćina, mještana i nekih ugostiteljskih djelatnika s kojima sam razgovarala. „Ovdje Vam se ništa ne događa“, „ovaj otok ništa ne nudi, nazaduje“ njihovo je shvaćanje turizma na Rabu. Iako statistike ukazuju na pozitivno rastuće trendove.
I zbilja, bez obzira što je kraj travnja, što je vrijeme idealno, a priroda prekrasna i probuđena, bez obzira što gosti ipak stižu, otok zbilja spava! Kontejneri neispražnjeni, okućnice neuređene, prilazi uz cestu zarasli bez neke hortikulturne estetike, svi javni wc-evi zatvoreni, nemaš puno izbora za iznajmiti bicikl. Obitelj na koju smo upućeni da iznajmljuje bicikle i kod koje smo došli, nije pokazala proaktivnost da nam pripreme bicikle „jer moraju vidjeti da li su uštimane“, pa su nevoljko i izdaleka samo kratko zaključili; „nazovite nas kasnije“. Mještani su se uglavnom žalili da stagniraju, a na upite o nekim konobama za koje sam dobila preporuke, nisu nas znali uputiti (nikad nisu čuli za njih!) iako su u istom mjestu. Nisu nam ponuđeni nikakvi sadržaji, a kamo li doživljaji. Nisu nam stavljeni pred nos, nismo upućeni na ništa, nismo „zasuti“ ničim. „Mi Vam još spavamo“, „nije još sezona“, mantra je koju smo čuli više puta. Na otoku koji čini cca 14% udjela u kvarnerskim noćenjima, krajem travnja se spava. A (blaga) vreva na ulici, popunjene terase kafića i restorana, pun trg na Danima šparoga jasno govore da je već trebalo biti probuđeno iz zimskog sna. Jer gosti su tu. Prisutni. Nešto rade, traže, žele, trebaju.
Da, trebaju! I to pravu demonstraciju države pune života. Ne samo u sezoni. I ne samo u razvikanim destinacijama. Trebaju „puni život“ i u travnju i u studenom. I to je domaća zadaća koju nismo odradili. I zato stalno padamo na testu sezonalnosti.
Trebaju naši gosti i malo bolju signalizaciju. Posebno onu koja se odnosi na prekrasne pješčane plaže. Ako ste avanturist, pješačiti kilometrima i istraživati plaže dio je Vaše potrebe i doživljaja, ali to bi trebala biti tek baza, na koju se mogu nadograditi sadržaji, naravno u skladu s prirodnim zakonitostima.
Trebaju naši gosti i ambasadore svog otoka, ljude koji će pričati o otoku najbolje, koji će zvati okolo da Vam organiziraju nešto, koji će Vas zaokupiti na obične i neobične načine. I u travnju i u studenom.
Trebaju i ambasadore autentičnosti, mještane i organizatore koji unikatnosti otoka brane svim načinima. I to na način da npr. manifestacija Dani šparoga koja se organizira u mjestu izbjegne sindrom većine gastronomskih manifestacija da su šparoge light motiv, a fokus je zapravo na prodaji čevapa i ražnjića.
I ono najvažnije, trebaju i naši gosti ali i građani sinergiju svih dionika otoka na djelu u našem turizmu. Ne teorijsku, u riječima, na pozdravnim govorima i u nekim studijama. Nego praktičnu, akcijsku, kao modus operandi, da se postigne kao što kolega Pinezić kaže da „cijela destinacija bude jedan hotel“, da nam otoci funkcioniraju kao hotelski mehanizam. Da surađujemo sektorski, lokalno, županijski, kako god treba! Da svatko zna svoju ulogu i da je savjesno i odgovorno obavlja. Jer onda se zasigurno nećemo pitati zašto u 21. stoljeću Stinica svojim gostima ne može ponuditi WC. Koji ne treba biti ni pozlaćen, ni luksuzan, ni inovativan!
