Dok se jedni marljivo pripremaju za sezonu i već su zagrijani u stand by poziciji, drugi analiziraju i predviđaju, a treći su već udomaćeni u onoj najkomotnijoj, a Hrvatima najdražoj ulozi; dežurnog kritičara. Top tema je manjak radne snage, ne samo turizam već i druge djelatnosti.
Nalazimo se u trenutku kad se više ne može reći „ako ti nećeš raditi“ ima tko hoće (za iste uvjete). Trenutak je to kojeg su mnogi djelatnici u turizmu padajući od umora, predozirani radnim satima, godinama željno iščekivali. Trenutak je to u kojem oni konačno imaju psihološku prednost. Tome svjedoče i ulaganja u smještaj za djelatnike, plaćanje dodatnih beneficija, najavljivana povišenja plaća i sl. Bravo za ovaj pomak! Bez obzira iz kojih razloga on došao. Posebno bravo za pomak kad je smještaj za sezonce u pitanju. Za nekog tko je bio korisnik takvog smještaja i tko je na prvi pogled tog novog privremenog doma doživio „slobodni pad “ ljudskog dostojanstva, znam koliko je važno, ali i pošteno nakon napornog radnog dana vratiti se u prostor koji neće tako glasno govoriti da vrijediš manje. Posebno kad čuješ da kolege lokalci tvoj novi dom nazivaju „zarazno“ ili „sivi dom“.
Stoga, bravo za svaku novu aktivnost, akciju, smjernicu koja je usmjerena na bolji život djelatnika! Da, bilo bi bolje da je bilo i ranije. Ali nije. Stoga priglimo ovaj trenutak. Jer je to trenutak u kojem se uz materijalne uvjete treba okrenuti onom neopipljivom, a iznimno važnom; predanosti vlastitim djelatnicima. Ali ne deklarativno već sustinški.
Da, turizam je specifičan, radno-intenzivan i sezonalan. Ali kad su djelatnici u pitanju, to više ne smije biti opravdanje. Previše smo igrali na tu kartu. Sezonalnost nam je i previše u glavama. Odnos prema djelatnicima je upravo takav – sezonalan; po potrebi, kratkoročan, kao dogovorena razmjena. I sve dok je tako ne trebamo se čuditi što se ljudi ne vraćaju raditi i što se u zanimanje konobar u pojedinim školama nije upisao ni jedan učenik. Ta djeca imaju roditelje zaposlene u turizmu koji sami svjedoče njihovoj fizičkoj iscrpljenosti, koji slušaju kritike na račun posla i poslodavaca i koji žive životni stil određen plaćom koju su donijeli doma. S druge strane ta ista obitelj na priobalju ima pristojan dodatan džeparac iznajmljujući apartman- dva za vrijeme sezone. Oni koji dolaze iz unutrašnjosti Hrvatske nažalost nemaju tu prednost, stoga je taj geografsko-egzistencijalni čimbenik jedan od ključnih zbog kojeg se ponovno vraćaju u svoje „sive domove“.
/o je naša realnost. Stoga svaka čast organizacijama, vlasnicima, direktorima i menadžerima koji su razumjeli da djelatnik nije resurs već potencijal koji ulaganjem raste. Razumijevanje što stvarno znači potencijal demonstrirao je na Istra Gourmet Festivalu vlasnik hotela s dva restorana u Sorrentu u Italiji čiji je manji objekt kao indirektnu nagradu ulaganja u svog djelatnika dobio ni više ni manje nego Michelin zvjezdicu. Priča o vlasniku i njegovom kuharu Mariju je fascinantna. I nikako sezonska, unatoč tome što restoran posluje sezonski. Odnos prema tom djelatniku je vizionarski, dugoročan i održiv. I najvažnije ljudski. I ukazuje na kompatibilnost sustava vrijednosti vlasnik-djelatnik.
Restoran posluje 8 mjeseci, a sve vrijeme dok je zatvoren, Mario je u zemlji ili inozemstvu na edukaciji. Najprije je bio u Milanu i usavršavao se za predjela, pa je proveo neko vrijeme u Veroni gdje je usavršavao vještine u slastičarstvu, a nakon toga je boravio na Siciliji kako bi se specijalizirao za ribu. Mario je željan znanja, iskustva i putovanja pa mu je vlasnik osigurao boravak i u najboljem svjetskom restoranu u Gironi koji ima tri Michelin zvjezdice. A nakon tog vrhunskog iskustva, vlasnik mu je financirao i dodatnu edukaciju u Španjolskoj. Zašto?
PRIČA O VLASNIKU I NJEGOVOM KUHARU MARIJU JE FASCINANTNA.
I NIKAKO SEZONSKA, UNATOČ TOME ŠTO RESTORAN POSLUJE SEZONSKI.
ODNOS PREMA TOM DJELATNIKU JE VIZIONARSKI, DUGOROČAN I ODRŽIV.
I NAJVAŽNIJE LJUDSKI. I UKAZUJE NA KOMPATIBILNOST SUSTAVA
VRIJEDNOSTI VLASNIK-DJELATNIK.
Jer gospodin D’Orsi razumije važnost edukacije, putovanja i networkinga. Razumije da edukacija ne smije biti forma koju će zadovoljiti povremeni angažman vanjskih predavača i trenera. Razumije da ljudi nakon kratkog vremena padaju u stanje automatizma i da je njihovu angažiranost potrebno ne-sezonski održavati. Gospodin D’Orsi također naglašava da u njegovom objektu novim djelatnicima nije dozvoljeno raditi s gostima prije nego razviju vještine i steknu iskustvo. Dakle, nema pristupa „bacanja u vatru“ pred gostima. Njegovi djelatnici se uče u zemlji ili inozemstvu, kontinuirano, u nekoj background verziji. Uz njegovu apsolutnu financijsku podršku pri čemu su zasigurno lišeni iskustva „sivih domova“.
Lako je njima, oni su u Italiji. Lako je njima, to je hotel samo s 96 soba. Lako je njima, to je mali restoran, sigurno su neki od komentara naših dragih kritičara. Uvažavam, stoga uzimo primjer poznatog restorana u Istri koji zapošljava 26 djelatnika. Zašto baš taj primjer? Zato što je to primjer „ne-sezonskog“ odnosa vlasnika prema djelatnicima u materijalnom smislu. Bez obzira na manji intenzitet posla zimi, djelatnicima osigurava odličan smještaj i hranu, istu visinu plaće, potpuno zadržavanje napojnica, uskrsnice, božićnice i slične dodatke na plaću. Svi imaju slobodan dan u tjednu. I svi zajedno idu na teambuilding. Ovaj vlasnik je još prije 20 godina, na početku svog poslovanja, shvatio važnost lojalnog djelatnika.
Dobri primjeri zbilja postoje. Inspirirajmo se njima, jer to su primjeri uspješnih vlasnika i u konačnici zadovoljnih i sretnih ljudi – i to zamislite, u hotelijerstvu i ugostiteljstvu. Ulažite u edukaciju svojih djelatnika. Ali ne iz mentaliteta sezonalnosti uokvirenog u formu troška s očekivanjem brzog povrata na uloženo.
Razvijajte potencijal svoj djelatnika, jer tako razvijate potencijal svog objekta. Stvarajte priče o svojim Marijima i Marijama. I za kraj nek’ vas inspirira još jedan fascinantan detalj. Naime, taj mali restoran Don Geppi u sklopu hotela Majestic Palace uopće nije bio planiran. Nastao je zbog Marija. Vlasnik ga je naknadno otvorio kako bi Mario u njemu mogao demonstrirati sve svoje vještine, znanje, vrline i potencijale. I samo 9 mjeseci nakon otvaranja dobio je, njima neočekivanu Michelinovu zvjezdicu.
Sve zahvaljujući Mariju.
