Gotovo je degutantno, a svakako je žalosno slušati u posljednje vrijeme ugostitelje i hotelijere kako mole Vladu da omogući uvoz dodatnih stranih radnika jer, eto, nema dovoljno radnika i sezona je ugrožena.
To su činjenice. Nedostaje svih profila radnika. Prije 5–6 godina deficitarni su bili stručni i kvalitetni kadrovi, posebno kuhari; danas su svi profili turističkih i ugostiteljskih radnika deficitarni, od onih za obavljanje najjednostavnijih do najsloženijih poslova. Nedostaje sobarica, čistačica, vrtlara, šofera, servira, konobara, kuhara pa čak i recepcionara, za koje je ponuda bila veća od potražnje. Nije bitno ni da li su kvalitetni. Sumanito traže broj.
Isto tako je činjenica da su za nedostatak radnika krivi podjednako i poslodavci i Vlada RH, odnosno vlade u proteklih 10-tak godina, ali ni jedni ni drugi ne pokazuju ni najmanju odgovornost za sve ovo što se desilo i za problem koji je nastao.
Činjenica je da su poslodavci vodili katastrofalna kadrovsku politiku. Izrabljivali su radnike, koristili situaciji nereguliranog tržišta rada, odnosno da je ponuda kadrova bila veća od potražnje i na račun jeftine radne snage iz godine u godinu povećavali dobit u korist vlasnika. Trebali su znati što će uslijediti kada uđemo u EU i kada se bude otvorile granice. Međutim, o tome ne samo da nisu razmišljali, već su ignorirali sva upozoravanja sindikata. Računali su da ima siromašnijeg naroda van Hrvatske u EU. Računali su da će se za posao u Hrvatskoj „ubijati“ Rumunji, Bugari i tko zna tko. Rasla im je dobit, a plaće nisu povećavali. Ne da nisu, a mogli su, zapošljavati radnike na neodređeno vrijeme, već su stalne radnike koji su bili iznad 50 godina stimulativnim otpremninama slali na biro. I tu su se zaobilazili propisi, izmišljali osobno uvjetovani otkazi, a državi se nisu plaćali doprinosi i porezi. I to je točno.
A sve su to znale sve vlade, i lijeve i desne, ali nije se ništa poduzimalo. Dozvoljavali su da se vlasnici turističkih kompanija koji su u pravilu stranci bogate na račun jeftinih domicilnih radnika. Nisu se pozabavili problemima na koje smo ih i u pisanom obliku upozoravali.
Dozvolili su da se stvara razlika u plaći i diskriminacija među radnicima: domicilnih radnika i onih koji su na smještaju i prehrani poslodavaca. I sada su domicilni radnici diskriminirani. Domicilni radnici u pravilu moraju plaćati svoj topili obrok, a onima koji su na smještaju kod poslodavca sve je besplatno: 3 obroka, smještaj, naknada prijevoza iz mjesta stanovanja i povratka, rekreacija …
U pravilu prvi se zapošljavaju i rade do kraja sezone, daju im se veće plaće. I zato ne čudi što dolazi do incidenata, ili se situacija zagrijava do usijanja i samo je pitanje kada će eksplodirati. I dok donekle domicilno stanovništvo imaj visoki stupanj tolerancije prema hrvatskim radnicima, taj je prag prema stranim radnicima niži. A ako se usput dešava ( a dešava se jako često) da se radi o radnicima koji niti znaju niti žele raditi, već radom na Jadranu vide mogućnost besplatnog ljetovanja, onda ne čudi nezadovoljstvo radnika. Nije dovoljno da ih poslodavci eksploatiraju, već moraju raditi i za one radnike koji su na broju, a posao ne odrađuju.
Poslodavci, ali ni nadležno ministarstvo, a ni Vlada, očito ne znaju u kakvim se uvjetima radi. Kako ne bi netko pomislio da smo u SIKD-u šovinisti. Iako je naš cilj povratak naših hrvatskih radnika, u našem sindikatu pomažemo i stranim radnicima. Veliki broj stranih radnika u svim turističkim kompanijama učlanjuje se u SIKD. Dajemo im pomoć pri snalaženju, preporuke radi ostvarivanja svojih prava kako iz radnog odnosa, tako i iz zdravstvenog sustava, po potrebi i kratkoročne pozajmice dok ne dobiju prvu plaću.
Činjenica je da se stanje, kada su u pitanju prava radnika u posljednje 4 godine, bitno promijenilo i što se tiče plaća i uvjeta smještaja. Međutim, gotovo svi poslodavci se i dalje ponašaju nonšalantno kada su u pitanju sezonski radnici. Posebno se to odnosi na domicilne radnike. Umjesto da te radnike koji su im uvijek na raspolaganju, koji su im jeftiniji, koji su u pravilu lojalniji, zaposle na neodređeno vrijeme, posebno kada rade po nekoliko godina uzastopce, gotovo bez odjave, nakon tri godine šalju ih na tkzv. „obaveznu odjavu“. Zamislite: radnik svake godine radi od 10 mjeseci do 12 mjeseci, tri godine za redom, a onda ih pošalju 2 mjeseca na biro; pa onda ih ponovno tako drže 3 godine i opet isto, samo da ih ne prime u stalni radni odnos. Što reći na to? S druge strane „plaču“ da nemaju dovoljan broj radnika, a takvim ponašanjem tjeraju te radnike od sebe. Nije ni moralno, ni korektno prema tim radnicima, a nije ni zakonito. Pa valjda su se u toliko sezona uvjerili da se radi o vrijednim i dobrim radnicima. Međutim, državni inspektorat ne reagira na takve stvari.
S druge strane, stalno i kontinuirano poslodavci traže od Ministarstva turizma i Vlade mjere koje bi im olakšalo poslovanje.
I nesporno je da su tu u pravu. Ako sve nama konkurentne turističke zemlje imaju znatno niži PDV, znači da postoje razlozi da to tako treba biti, pa se trebamo i tome prilagoditi.
Međutim, i vlasnici kompanija trebaju malo smanjiti apetite kada je u pitanju dobit i dio te dobiti usmjeriti u plaće radnika. Ne možemo se oslanjati na uvoznu radnu snagu i na povećanje kvote za uvoz radnika. Odgovorno tvrdim da je počela opadati kvaliteta usluge i da će se ta kvaliteta i dalje srozavati. Bili smo poznata destinacija, privlačna najviše po tome jer su tu radili domaći radnici, a sada se ide za tim da se to mijenja. Ne može Ministar turizma reći da je njemu svejedno kada je u Londonu da li će ga posluživati Englez ili Rumunj. To nije prirodno i neprihvatljivo je kad to kaže Ministar turizma. Mi moramo težiti da imamo domicilnu radnu snagu, da promoviraju našu kulturu, naše običaje, tradiciju …
Poslodavci tvrde kako je udio dobiti u ukupnim prihodima svega 5% u prosjeku, ali u taj prosjek ulaze i oni hoteli koji se ili nisu privatizirali ili koji su se tek privatizirali i koji čiste svoje bilance, odnosno gubitaši. U velikim hotelskim kućama u Hrvatskoj udio dobiti u UP iznosi i preko 25%, dok je do 2008. godine taj postotak bio svega 5%. Istovremeno udio troškova rada (ne samo plaće, već svih troškova) u ukupnom prihodi iznosi od 23 do 28% (do 2008. iznosili su i preko 30%). Nažalost, apetiti vlasnika su se godinama samo povećavali, i sada jednostavno ne mogu shvatiti da, ako žele imati radnika da će ga morati platiti gotovo isto kao u Austriji, Njemačkoj ili Irskoj. I dalje ne mogu shvatiti da moraju stati s rušenjem rekorda, posebno u dijelu dobiti i da dobit treba podijeliti s radnicima koji su to ostvarili ako ih žele imati i zadržati.
Prosječna plaća u djelatnosti tj. turizmu za prošlu godinu iznosi svega 5175 kuna, a za prvih tri mjeseca tek 5253 i za 18% je niža u odnosu na prosjek RH. A kada gledamo u samom odjelu prehrane i usluživanja onda je taj prosjek još i niži, odnosno za prošlu godinu iznosi 4175 kuna, a za prva tri mjeseca ove godine 4254 (34% ispod prosjeka RH).
Ove godine tj. prosjek neće ni rasti ili će rasti neznatno, jer u pravilu svi poslodavci koriste neoporezivi iznos što im je omogućila Vlada i onda dolazimo do zaključka da se masa za primanja radnika povećala svega 2 do 3%. (u 2016. godini plaće su se povećavale od 3 do 5%; u 2017. godini od 4 do 8%, a u 2018. godini od 5,5 do 11%.
Isplata neoporezivog dijela od 5000,00 kuna u godišnjim primanjima niže plaćenih radnika iznosi i do 10%, što je za takve radnike dobro, ali to ne ide u prosjek za mirovinu, ali ni drugih naknada, a u pravilu su vezana za prisustvo na radu. Takav vid povećanja materijalnih prava radnika je dobar, ali mislim da su poslodavci sada uštedili i sigurno su mogli dati više od onoga što su dali.
O malim poduzetnicima, odnosno ugostiteljima ne bi govorila i kako se oni snalaze u svemu tome, jer je kod njih sindikalno organiziranje zapravo „zabranjeno“. Međutim, sigurno se možemo zamisliti nad činjenicom zašto radnik bira ići raditi kod malog poduzetnika za minimalnu plaću ili nešto veću od minimalne, nenormirano radno vrijeme i neadekvatan smještaj, dok u isto vrijeme u većim hotelskim kućama ima propisano radno vrijeme, veću plaću s plaćenim svim porezima i doprinosima i adekvatan smještaj.
Očito je da nešto kod nas ne funkcionira. Alarmantan je podatak da je 500.000 radno aktivnih radnika odselilo iz Hrvatske. Taj trend se nastavlja, a Vlada RH ne čini ništa da se zaustavi raseljavanje hrvatskih građana. U isto vrijeme uvozimo strane radnike; vlasnici turističkih kompanija, ali ne samo turističkih, jer sve smo prodali što nismo uništili, su u pravilu stranci, radnici su stranci, profit odlazi u strane države, plaće odlaze u strane države, zakone i pravila nam postavlja EU… Postavlja se pitanje da li nama treba Država ako imamo sve manje hrvatskih građana; sav višak novaca izlazi iz Hrvatske, a normativne akte nam donosi EU? Čemu’
I zato odgovorno tvrdim: za ovo stanje koje je zaista alarmantno podjednako su krivi i poslodavci i Vlada, odnosno Vlade RH koji nisu pravovremeno donijeli mjere koje će spriječiti odlazak radnika, a sada ne donose mjere koje će stimulirati povratak naših hrvatskih radnika. I zato predlažem da Ministar turizma, odnosno Vlada RH prihvati izazov koje nude poslodavci. Naime, na konferenciji „Turistički djelatnik – izazov i mogućnosti“, predsjednik HUT-a Veljko Ostojić bacio je rukavicu : „smanjiti PDV na turizam na 10%, a poslodavci će jednokratno povećati plaće 30% i te ih kontinuirano podizati između pet i sedam posto tijekom sljedećih tri do pet godina.“ Ako govori istinu, takve mjere zasigurno bi pridonijele zaustavljanju iseljavanja radnika, ali i povećanoj potrošnji koja bi punila budžet koja zbog smanjivanja PDV-a u konačnici ne bi bio u gubitku.
A ako se i dalje poslodavci i Vlada budu natezali tko će prije popustiti ne samo da nećemo imati dovoljno radnika za rad u ovoj djelatnosti, ne samo da nećemo imati zadovoljnog radnika koji je KLJUČ USPJEHA U TURIZMU, nego ćemo izgubiti i ove radnike koje sada imamo. A onda postaje upitno čemu nove investicije u turizmu, za koga graditi nove objekte i širiti kapacitete ako tu neće raditi naši građani i ako to nije u korist naših građana, kada dobit ionako izvlače vlasnici koji su većinom stranci.
Izvor i foto: sikd.hr
