U ljudskoj prirodi je da se jasnije vide i prije uočavaju tuđe falinke i nedjela. U vremenu egoizma, trke za profitom i dehumanizma, dobrota i vrline drugih nisu na cijeni. Crne hronike su najčitanija novinska „štiva“. Loše vijesti su ‘vijesti’, dobre vijesti su za javnost nezanimljive. „Nek susjedu crkne krava“ prevlađujuća je logika ljudske podsvijesti, a drugi je uvijek krivlji od mene. Hvalisavost i narcizam ne svode se samo na „ja pa ja“ retoriku, već se takve pošasti odavno smatraju pandemijom globalnog društva.
Nije ovo, dakako, nikakvo uvodno hipotetiziranje o nekakvoj novovremenoj filosofiji življenja niti o neoliberalnoj socijalnoj psihologiji. Nisam vam ja nikakav katedarski teoretik. Prorok ili mudrac još manje. Želim ovdje podijeliti gledišta o ovogodišnjoj turističkoj sezoni u Istri.
Hrvatski ministar turizma Gari Cappelli ovih dana govori o povećanju broja turista u prva tri mjeseca ove godine za 13 posto i povećanju broja noćenja za 7 posto. On najavaljuje nove rekorde od „oko 20 milijuna turista i oko 105 do 110 milijuna noćenja u 2019.“.
Nasuprot njegovoj statistici, živi ljudi u Istri u koži iznajmljivača tvrde da je ova godina počela lošije nego ijedna druga u posljednjih desetak godina. Na popunjenost kapaciteta u privatnim vilama i apartmanima osobno su mi se požalili Milan, Nada, Duška, Zoran, Milinko, Vera, Amir, Sandra, Davor, Ana, Željko, Selma, Anita, Branka, Pero, Predrag, Nadalina… Istina, optimizam iz njih još nije iščesnuo imajući u vidu da znaju za ćudi zapadnih turista novoga doba koje su procvat interneta i brzina globalnog informiranja, uz sve ostalo usporili i u planiranju i ovjeri svojih putovanja. „Last minute“ je u modi novih generacija.
Ministar turizma se hvali rezultatima iz prvog tromjesečja u koje su uključene i zimske radosti, a moji sugovornici govore o predsezoni i top-sezoni. Ministar Cappelli govori o procjenama i očekivanju, a živi ljudi-iznajmljivači o faktima koji upućuju na slabiju ovogodišnju popunjenost. Ministar se hvali novom strategijom Vlade, „novim paketom turističkih zakona“ i navodnim „olakšicama za turističku industriju i gospodarstvo općenito“, a iznajmljivači strahuju zbog neočekivane migracije tradicionalnih gostiju.
Za lošiju popunjenost u privatnom smještaju, za sve koje sam imao priliku anketirati o razlozima ovogodišnjeg podbačaja, svi, baš svi, krivicu vide u prirodi ili Stvoritelju koji su nas u dane Uskrsa, prvomajskog praznika i sve do ovih dana,“kažnjavali“ kišom, vjetrom i ispod prosječnim temperaturama. Niko od mojih sugovornika nije imao „živac“ koji bi ga mogao navesti na prepoznavanje osobnih slabosti. O hrvatskom ministru turizma da i ne govorim.
Ministrova pozicija mu ne dopušta da vidi da bi sezona mogla biti lošija od prošlogodišnje, a nema talenta ni za spoznaju zašto su zemlje konkurencije odvukle njegove statističke posjetitelje.
Dok ministar Cappelli vjeruje da će „novi zakon o turističkim zajednicama, članarini i pristojbama osigurati novi konkurentni identitet Republike Hrvatske”, dosadašnji tradicionalni posjetitelji se u sve većem broju vraćaju Grčkoj, zaokreću prema Španjolskoj, Malti, Cipru, Francuskoj, Turskoj, Italiji i Portugalu, ili nove izazove i želju za doživljajem provjeravaju u Ujedinjenom Kraljevstvu, egzotičnim zemljama Azije, u Indokini, Skandinavskim zemljama, Južnoj i Sjevernoj Americi…
Umjesto sunca, mora i krajolika, doživljaj i osobne impresije su u vremenu globalne mobility filosofije, kažu turistički znalci, najvažniji faktori dobrog planiranja kratkotrajnog izleta i godišnjeg odmora. U to sam se osobno uvjerio u dane uskrsnih i prvomajskih praznika.
Nikome koga sam od stranih turista upoznao proteklih dana nisu primarno smetale monsunske proljetne kiše, loše vrijeme, itarska bura, niti bilo što drugo što su „darovi“ prirode ili volja Svevišnjeg. Informacione tehnologije su im unaprijed omogućile precizan uvid u dnevnu, tjednu i u srednjoročnu meteorologiju. Meteo-servisi su im unaprijed izdiktirali sadržaj u putnim torbama: kišobrane, vjetrovke i kabanice umjesto kupaćih gaća i kostima. Zapadnjaci su, kao što i sami znate, generalno tolerantniji od južnoslavenskih naroda koji su plahoviti i sve nam se mora dešavati po recepturi „danas za danas“.
No, šta to ipak stranim turistima najviše smeta što domaći ne vide?
Opći javni javašluk je na prvom mjestu: bageri, drobilice, asfaltpolagači, usporeni radnici i posljedično zakrčenje na cestama upravo u dane očekivanog priliva turista. Šlamperaj u rekonstrulciji, nadzoru i završnoj obradi puteva, kružnih tokova, trotoara i parkirališta u Puli i njenoj okolici navodili su mi kao ilustraciju. Posvuda prepuni kontejneri kućnog otpada, prespora i neefikasna infrastruktura upravljanja otpadom. Zapuštenost kupališta na istočnoj obali Istre i odsustvo ljudske brižnosti prema izdašnoj prirodi…
Cijene svakodnevnih potrepština u tržnim centrima, restoranima, kafeima i na gradskim tržnicama također nisu ostale mimo analize.
Domaći trgovci se prave mutavcima ako vjeruju da Belgijanci, Nijemci, Nizozemci, Austrijanci, Italijani, Francuzi… ne znaju kakve su cijene istih proizvoda u njihovim aldijima, kauflandima, bauhausima, konzumima, plodinama, mirakolima…
Usred Bruxellesa cijena prvoklasnih banana je od 0,90 centi do 2 eura one organskog porijekla. U Kauflandu u Puli u utorak su bile 9,79 kuna, nisu prve kvalitete i nema klasificirane ponude. Mozarela s jednakom koncentracijom masnoće u Njemačkoj je oko pola eura, a u tom istom njemačkom lancu, Lidlu u Puli, skuplja je od jednog eura po jednom pakiranju.
Gotovo svi proizvodi koje su strani turisti uspoređivali u DM trgovinama u Istri skuplji su od 10 do 40 posto nego u njihovim zemljama. Sol za upijanje vlage od 450 grama u Pevecu i Kauflandu košta oko 5 eura, u Belgiji i Nizozemskoj oko eura. Svi mliječni proizvodi, povrće, voće, kozmetika, kućanski uređaji, zanatske usluge, servisi… sve je neusporedivo skuplje ili je na nivou cijena u zemljama s višestruko većim osobnim primanjima, većom produktivnosti i s neusporedivom konkurenciojom.
Ili, kava, pivo i kokteli su u kafićima skuplji na pulskom Forumu, Rovinju i Rapcu nego usred Barcelone i Lisabona.
O kvaliteti proizvoda koji se s istom tržišnom markom prodaju u Hrvatskoj i u zemljama Zapadne Europe davno sam ovdje pisao i ništa tome nemam oduzeti.
No, ono što strane turiste iritira više od svega toga jeste sve slabija kontrola kvalitete autohtonih istarskih proizvoda poput „hladno prešanog djevičanskog“ maslinovog ulja, domaćih vina, meda, eteričnih ulja i koječega drugog što se prodaje pod brandom ovog podneblja.
Doista, „sustav“ je možda ono čega u ovoj dražesnoj zemlji najviše fali! Jer državu državom i čini sistem. Prirodne datosti, more, sunce i krajolici čine tek samo zemljopisnu realnost koja, kao što se sve očiglednije vidi, nije dovoljna za ukupni doživljaj i dugo pamćenje.
Vaš Furešt – Radio Labin
