Puna kino dvorana u Poreču dočekala je sinoć projekciju dokumentarno-igranog filma “Glavu gore, ruke na leđa – 269 dana logora. 7000 ljudi. 1 priča” autora Stipe Majića Pipe. Poreč svake godine obilježava Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, 18. studenog, kako bi se dostojanstveno i primjereno odala počast svim sudionicima obrane Vukovara, grada – simbola hrvatske slobode. U publici nisu bili samo bivši branitelji Domovinskog rata i njihove obitelji, nego i drugi zainteresirani građani koji su željeli vidjeti i iz prve ruke saznati što su to prošli vukovarski branitelji odvedeni u srpske logore. Upravo je nekoliko njih, iz prve ruke, u filmu ispričalo svoja sjećanja traumatičnih događanja iz 1991. i 1992., kada su nakon 269 dana logora oslobođeni.
Autor filma Stipe Majić i sam je bio sudionik Domovinskog rata braneći Vukovar u “Žutim mravima“. Obrativši se publici nakon pozdravnog govora dogradonačelnice Nadije Štifanić Dobrilović istaknuo je da sve što žele ovim filmom jest pokazati ono što se stvarno događalo u tim ratnim danima. Nažalost, krivci za zločine ni danas nisu kažnjeni, niti se zna točno koliko je ljudi u tim događanjima izgubilo život. Premda se prije rata bavio sasvim drugim poslom, nakon njega našao se u scenarističkim, redateljskim i producentskim vodama (nije bilo zainteresiranih za financiranje pa je morao sve sam), vođen željom da prikaže stradanja koja su prošli Vukovarci i branitelji iz raznih krajeva Hrvatske, BiH, pa čak i Francuske, a koji su došli pomoći u obranu tog simbola stradanja.
Želja mu je bila da se film prikaže u Poreču, jer je nekoliko Porečana bilo svjedokom tih događanja. Nakon projekcije filma i oni su stali na pozornicu pred publikom, zajedno s bivšim logorašima koji su svoje priče ispričali na filmu, ali nijema publika nakon potresnih 90 minuta filma koji je mnogima izazvao suze u očima – za njih nije imala pitanja.
Film se dosad prikazao diljem Hrvatske 70-ak puta, a u Poreču je sinoć bio prvi put.
“Glavu gore, ruke na leđa” snimao se malo više od godinu dana na autentičnim lokacijama, osim onih u Srbiji. Kako bi što vjernije prikazali torture i iživljavanja koje su prošli vukovarski veterani odvedeni u koncentracijske logore u Srbiji, pronašli su jednu staju u Zagorju, pored Varaždina u kojoj su odradili igrane scene. Film prikazuje kako su živjeli, što su jeli, kako su izgledala njihova ispitivanja, lažne optužbe, spavanje u staji na podu na golom betonu na minus 20. Svakodnevno su prolazili razne torture, batinanje i ispitivanje. Autor Majić je u nedostatku arhive iz logora u Nišu i Sremskoj Mitrovici upravo igranim scenama pokušao dočarati svu patnju vukovarskih logoraša. Njih četrdeset i troje završilo je na suđenju u Beogradu.
Majić je na kraju, vođen željom i voljom da se prikaže istina o svemu proživljenom u Domovinskom ratu, najavio da priprema i novi film naziva „Ispod radara“, a kojim želi prikazati rad hrabrih pilota i padobranaca u Đakovu, koji su dostavljali pomoć bolnici u Vukovaru i koji su izmislili bombe koje su bacali na neprijateljske položaje.
Osim toga, Majić je producirao nekoliko drugih filmova i serijala, kao što su „Bitka za Vukovar“ i „Srce Vukovara“.
