„Zadnjih deset dana u Maroku umjesto opuštanja i uživanja nakon dolaska do cilja pretvorilo se u tragikomediju s toliko priča o kojima bih mogao napisati knjigu. Povratak doma na trenutak je bio veća teškoća i izazov od pustinje i vjetra, ali nekako sam uspio. Nakon 6 otkazanih letova, preko Istanbula, Sarajeva i Čapljine da bih pješice došao do Metkovića.„
Tako je umaški pustolov i hodač Goran Blažević, koji iza sebe ima na tisuće prohodanih kilometara na nekoliko kontinenata, opisao svoj povratak u Hrvatsku prije nekoliko dana baš u doba svjetske pandemije koronavirusa. Goran se vratio nakon još jedne svoje avanture – sredinom siječnja krenuo je biciklom od Senegala, Mauritanije i Zapadn Sahare do Maroka.Nakon dva mjeseca pustinje dočekao ga je kaos i lančano zatvaranje granica zbog opakog virusa.
U trenutku kada je grčevito tražio kako se vratiti kući iz Maroka, osim njega u toj je afričkoj državi zaglavilo još 30.000 ljudi iz Europske unije zbog otkazanih letova. Za njihovu evakuaciju bila je u danima oko 17. ožujka glavna koordinatorica upravo Hrvatska, kao predsjedavajuća Europskom unijom.
-Dok smo moj suputnik Ivan Mladenović i ja lutali prazninom Sahare boreći se protiv vjetra informacije iz vanjskog svijeta stizale su na kapaljku. Na početku je to bio samo daleki virus iz Kine, no da je to ozbiljno shvatili su mauritansko-marokanskoj granici. Dugo su marokanski službenici promatrali moj japanski pečat u putovnici, dok su Ivana zbog kineskog pozvali na razgovor. Prokomentirali smo to uz smijeh kazavši u vožnji koliki je blagoslov biti daleko od svega, od tih informacija i naslova koji stvaraju paranoju i nama ništa ne znače, priča Goran.
Kad je konačno bio siguran u datum dolaska do cilja, kupio je kartu koja će ga vratiti kući: Tangier-Madrid-Venecija. Relativno jeftino i, što je najbitnije, jednostavno za nekog tko živi u Umagu. Ali već dva dana nakon toga pročitao je vijest o pojavi nepoznatog virusa u Italiji. Proglašava se crvena zona u nekoliko regija, a jedna od njih je i Venecija. Zvao je prijatelje u Italiji koji su mu objasnili da nema nikakvih problema, da se može proći kroz te regije i da će sigurno sve proći u najboljem redu. No, od tog se dana nešto u njemu promijenilo. Pažljivije je pratio vijesti i razvoj događaja.
Iz sela Fnideq, nakon više od 3.500 kilometara bicikliranja, ušao je u Ceutu koja predstavlja jedan od španjolskih teritorija na afričkom kontinentu. Došao je do svog cilja, do željezne ograde koja odvaja Afriku od Europske unije.
Istog je dana primio mejl da je let iz Madrida za Veneciju otkazan i da mu se nudi druga mogućnost. Odabrao je Zagreb i uskoro dobio potvrdu da može ubaciti bicikl u avion.
Usred noći, potpuno nenajavljeno, Maroko je zatvorio sve zračne i pomorske puteve za Španjolsku. Dolazi mail o otkazanom letu i počinje njegov suludi povratak prema Tangieru u kojem je ostavio većinu svojih stvari. Svjestan sam situacije i da mora što prije poletjeti prema doma. Broj slučajeva u Europi sa svakim se satom povećava.
-Marokanci mi govore da se ne brinem, ali vidim da nisu svjesni što se zbiva. Pukom srećom, ulazim u auto koji me besplatno vozi do Meknesa. Tražim novi let, po mogućnosti što jeftiniji. U isto vrijeme pratim broj zaraženih ljudi u pojedinim državama. Smatram da će ona s najmanjim brojem biti zadnja prema kojoj će Maroko zatvoriti granice pa se nakon dugog razmišljanja odlučujem za Portugal. Za dva dana imam let Casablanca-Lisabon i nekoliko sati nakon njega Lisabon-Munchen-Zagreb, prepričao je.
Potom je otkazan i let Lisabon-Munchen-Zagreb.
-Opet sam na početku. Otvaram tražilice letova i pronađem let Lisabon-Pariz-Zagreb. Svjestan sam rizika i velikog broja slučajeva oboljelih u Parizu, ali vodim se logikom da su to velike aviokompanije u pitanju i da vjerojatno neće otkazati letove. Na internetu sam čitav dan, provjeravam mejl u strahu od otkazivanja leta za Lisabon. Odjednom pronalazim članak da Maroko otkazuje sve letove za 20 zemalja, među kojima je i Portugal. Shvaćam da trebam gledati letove na službenim stranicama aviokompanija jer su njihovi podaci pouzdaniji. Odlučujem se za Tursku i pronalazim let za Istanbul, 16.3., u ponoć i dvadeset. Cijena je paprena, ali to me nimalo ne zanima. Još nije došao mejl, ali nešto mi govori da kupim let za Tursku. U trenutku kad ga kupim začujem poznati zvuk s mobitela i primim obavijest o otkazanom letu za Lisabon. Dakle, i Portugal je otpao, ali barem imam Tursku. Istražujem kako dalje odatle i pronađem jeftini let za Beograd. To je to, to je moj put doma, priča Goran priču koja je poput nekog filmskog scenarija.
Došao je do Casablance i išao ravno na aerodrom. U zgradi je vladao kaos.
-Na tisuće ljudi, svakakvih pogleda u očima. Vidim suze i čujem očajne urlike zbog otkazanih letova. Promatram starije žene kako spavaju po podu, roditelje kako se s maskama na licu igraju sa svojom djecom. Neki su tu danima, sjede i čekaju da im njihove države pošalju avione da ih vrate doma. Moj let još nije na popisu. Dugo promatram popis aviona pored kojih uglavnom svjetluca natpis CANCELLED. Odjednom se pojavljuje, pomaknuli su ga na 23h. Sat vremena prije službenog zatvaranja granica. Iz sata u sat na aerodromu je sve veća gužva. Nemoguće je ne dodirivati ljude i održati odstojanje. Ako ću se igdje razboljeti, onda je to ovdje, pomislio je u sebi Umažanin.
Preko aplikacije turske aviokompanije promijenio je let za Sarajevo unatoč odluci da svi koji dođu u BiH moraju provesti dva tjedna u karanteni. Dobio je potvrdu o zamjeni leta u trenutku kada je ušao u avion.
To je zadnji let koji će poletjeti iz Maroka.
-Nakon tri dana agonije i šest otkazanih letova, uz sreću i iskustvo koje sam stekao na putu, dolazim u Istanbul. Nekoliko sati poslije ulazim u zrakoplov koji me vodi u Sarajevo. Bit će to zadnji dan da se iz Turske može letjeti za Europu. Imam osjećaj da se iza mene sve zatvara, da sam posljednji koji prelazi preko barikada. Dolazim u Sarajevo i nekim čudom nitko me ne zaustavlja. Taksijem dolazim do autobusne stanice i hvatam autobus za Čapljinu, odakle ću uz pomoć nekog dečka stići do granice koju ću prijeći pješice. Vratio sam se u Hrvatsku. Pobijedio sam u najtežoj bitci u deset godina putovanja. Pregazio sam granice koje su izgledale nepremostive i vratio se doma, ispričao je Goran Blažević koji je trenutno u svom domu u samoizolaciji.
Podsjetimo da je Goran Blažević i autor knjige Svilim u kojoj je opisao svoje hodanje u 2017. godini putovima izbjeglica od Jordana do Hrvatske, dugo 3.300 kilometara.
Svoje prve hodačke korake napravio je davno, po stazama Velebita i Ćićarije. Potom je 2010. prehodao sam kultni Camino de Santiago i sreo prve putnike hodače. Camino je bilo njegovo prvo hodačko iskustvo koje je zapalilo iskru ljubavi prema usporenom kretanju. To mu je bilo nezaboravno iskustvo, Zatim je krenuo u još jednu avanturu 2011. – biciklom je krenuo iz Umaga prema Dubrovniku, a na jesen pješice u upoznavanje Istre prateći Istarski planinarski put. Hodao je devet dana bez šatora, svakodnevno ulazeći u nepoznata sela u kojima je tražio bilo kakvo skrovište u kojem bih mogao provesti noć.
Prije četiri godine pet je mjeseci pješačio od Jordana do Umaga. Krenuo je u listopadu iz drevnog grada Petre u Jordanu. Nakon 14 dana hodanja kroz pustinjsko područje, prolazeći kroz Palestinu i Izrael, ušao je u Jeruzalem. Nastavio je dalje do obale Sredozemnog mora. Iz Tel Aviva je prešao na Cipar, prehodao iz grčkog u turski dio, odakle je letio u Tursku nakon koje je nastavio dalje hodajući kroz Grčku, Makedoniju, Crnu Goru i Hrvatsku.
Nakon toga prije dvije godine sa svojom djevojkom Majom Klarić u 44 dana je pješice prevalio 1.150 kilometara po Japanu. Avanturu je Maja opisala u knjizi
„Približavanje zore: put 88 hramova na japanskom otoku Shikoku“. U tom su putopisu detaljno prikazane sve dionice, geografska obilježja, položaj i povijest 88 hramova koje su posjetili, obližnje trgovine u kojima su se opskrbljivali hranom, ali i smještaj za hodočasnike, jeftiniji hoteli, takozvani minshuku ili ryokan, poneki hostel i slično. Osim toga, Goran je u 25 dana na devi iskusio i veliku avanturu u Saudijskoj Arabiji na ekspediciji u pustinji Rub al Khali (Prazan prostor) gdje je prevalilo 620 kilometara. Pustinja obuhvaća veći dio teritorija Saudijske Arabije, zatim Jemena, Arapskih Emirata i Omana i time je najveća pješčana pustinja na svijetu. Za tu je karavanu Goran odabran među 2.000 kandidata iz 20 zemalja svijeta. Odabran je 81 sudionik karavane, a na cilj je stiglo njih 67.
