Deniza Paris Marinović iz Funtane nedavno se vratila s hodočašća Camino de Santiago, odnosno Puta svetog Jakova: putovanja života koje mnogima donosi radost i inspiraciju. Svake godine privuče 200 tisuća ljudi koji tragaju za mirom, a tako je na put krenula i Deniza – i to sama. Radi se o 800 kilometara dugom putu koji vodi španjolskim pokrajinama Navarrom, La Riojom, Kastiljom i Leoneom te Galicijom, prolazeći kroz nepristupačne krajeve do hodočasničkog središta, katedrale sv. Jakova u Santiago de Composteli (Sant Yago – španj. sv. Jakov).
UNESCO je 1993. god. proglasio španjolski i francuski dio puta za Santiago UNESCO-vom svjetskom kulturnom baštinom.
Funtanjanka nam je ispričala svoju priču.
-Za Camino de Santiago ili kako se naziva dionica koja kreće iz Saint Jean Pied de Porta u Francuskoj do Santiaga de Compostele u Španjolskoj, Camino Frances, saznala sam odavno. Istog trenutka počela sam istraživati i prikupljati sve potrebne informacije koje su se nudile na internetu, u knjigama, vodičima, te moram priznati da sam sve više bila impresionirana saznanjima. Od samog početka osjetila sam poziv Camina. Zašto Camino? Cjeloviti odgovor dobiješ u samom činu hodanja Camina, ali primaran je taj da bez obzira na svakojake trenutke koje sam proživjela u životu moram zahvaliti Bogu na svemu što mi je podario: prekrasnu djecu, supruga, roditelje, familiju i prijatelje, kaže nam Deniza.
Za put se intenzivno pripremala zadnje tri godine – fizički i psihički. K tome, kupovala je svu potrebnu opremu. Najzanimljiviji dio bio je pripremiti ukućane kako da funkcioniraju bez nekih iznenađenja koja se mogu dogoditi tijekom njenog izbivanja. Trebala je krenuti prije godinu i pol, ali odgodila je radi korone.
-Odlučila sam hodati sama u Svetoj Godini 2021., bukirala letove i nadala se samo da opet ne moram sve otkazati zbog lockdowna. Zašto sama? Smatrala sam da sama mogu najbolje upiti sve čari koji takav put može ponuditi. Upravo tako je i bilo.
Na Put sv. Jakova krenula sam 12. rujna avionom, na ruti Zagreb – London – Biarritz. Vlakom iz Bayonne do Saint Jean Pied de Porta stigla sam u večernjim satima, taman na vrijeme da se prijavim i preuzmem hodočasničku putovnicu u hodočasničkom uredu. Idući dan, 13. rujna, započela je moja avantura u pravom smislu riječi.
Putem sam upoznala veliki broj ljudi iz svih krajeva svijeta. Slobodno mogu reći da se s nekolicinom hodočasnika rodilo se pravo prijateljstvo. Dani su prolazili jako brzo. Dnevne “obaveze” su praktički bile iste što se tiče logistike: dizanje u 6 sati, zatim priprema ruksaka/mochile i put pod noge do iduće destinacije. Briga o piću, hrani i smještaju koji sam dan unaprijed rezervirala (preporuka zbog Covid mjera od 50% raspoloživih kapaciteta kreveta) i pranje/sušenje odjeće bile su jedino što čovjek mora odraditi. Ostalo je bilo sve u easy modu. Hodala sam, razgovarala sa svojim ja, uživala u prirodnim ljepotama, građevinama, načinu života tamošnjeg stanovništva, slušanju životnih priča hodočasnika tijekom večera sa čašicom vina tinta u alberguima, šetnjama po malim mjestašcima i razgledavanju većih gradova…., prisjeća se naša sugovornica.
U 30 dana samačkog hodanja, veli ona, zapravo se nikada nije osjećala sama. Stalno se putem susreću hodočasnici, pozitivna vibra je cijelim putem i svi se pozdravljaju s “buen camino”. Čak i domaći i biciklisti dovikuju istu frazu.
-Kako sam ja na svom ruksaku nosila hrvatsku zastavu bezbroj puta čula sam “Viva Croacia!” (na što sam odgovarala “Viva España!”), Luka Modrić, Rakitić, vozači su otvarali prozore i u vožnji pozdravljali, vlakovođe puštali zvučnu sirenu dok nisu nestajali iz vidokruga.
Nikada se nisam osjećala ugroženo, niti me preplavio strah. Jednostavno, taj je put toliko siguran da bih ja svog 14-godišnjeg sina pustila samog da prehoda svih 800 kilometara. Savršeno je označen i nemoguće je izgubiti se ili uputiti se krivim smjerom.
Svakodnevno u prosjeku hodala sam 27 kilometara. Prvih 10 dana tijelo se privikavalo na napor, ostalih 20 dana um i duša su se zaigrali i eskalirala bi neka nova osobna iskustva. Nebrojeno mnogo puta našla sam se u molitvi, a da nisam bila svjesna da uopće molim. Bez obzira na umor i bol, koračala sam
prema naprijed i prema svakodnevno postavljenom cilju, veli nam Funtanjanka.
Snažne emocije ispred katedrale
Dodaje da su joj najupečatljiviji trenuci bili ulazak u crkvicu Ermita de Nuestra Señora de Monasterio u Rabé de las Calzadas, puštanje kamenčića na Cruz de Fierro i dolazak na Praza do Obradorio ispred Katedrale svetog Jakova u Santiagu de Compostela.
-Vrlo je teško opisati osjećaje ispred katedrale, bilo je suza, smijeha, neizmjerne sreće, ponosa, smjelosti. Emocije su bile snažne. Potreba da samo gledam u katedralu i divim se njenoj ljepoti, značaju i spoznaji da sam uspjela u svom naumu. Hodočasnika je bilo u velikom broju koji su neprestano stizali na svoj cilj. Neki su se veselili, neki plakali, neki ležali na podu, klečali, dizali svoje ruksake i bicikle u zrak, pjevali. Svatko doživljava dolazak na svoj način, pojašnjava nam Deniza.
Dnevni broj hodočasnika koji pristižu u Santiago sa svih ruta je između 1.000 i 1.400. Broj će se smanjivati kako se približava studeni. Rekla je da zbog velikog broja hodočasnika i covid mjera, pravila za podizanje Compostele su na način da se skenira kod. Na temelju prijave s kodom dobiva se broj na e-mail i sms, te tek s tom prijavom i brojem u uredu za hodočasnike može s primiti redni broj za šalter i preuzeti Compostelu.
-Moj put nije završio u Santiagu. Zbog nedostatka vremena da prohodam još do Muxie i Fisterre, odlučila sam se busom uputiti do Fisterre. Pitoreskno mjesto sa šarmom i odličnim ribljim specijalitetima. Nedaleko od mjesta nalazi se svjetionik Faro de Finisterre na Atlantskom oceanu, krajnje odredište svih hodočasnika. Spektakularan zalazak sunca hodočasnici prate u tišini, svatko u svojim mislima i molitvama. Tu je ujedno i kameni stupić Camina s jedinstvenom oznakom 0,000km.
Camino de Santiago su prehodali ljudi koje znam iz Vrsara i Poreča. Najinspirativnije osobe s puno savjeta koje moram spomenuti su moji Vrsarani Silvana Skender i Andrea Gasparini. Hvala im na svemu.
Ovo putovanje za mene je bilo jedno sveobuhvatno iskustvo, “Magičan Camino”, koji čine dragi ljudi, vjera i sloboda. To ništa ne bi bilo moguće bez mojih najdražih koji su mi pružili najveću podršku i svakodnevno bodrili – moj suprug Marino, sin Matias, kćerka Nicoletta, roditelji Vlado i Stelina, ostala obitelj i dragi prijatelji.
Za kraj, bila sam iznenađena feštom dobrodošlice koju su mi upriličili svi moji na dan povratka u Funtanu. Neizmjerno sam bila sretna i zahvalna svima koji su me dočekali. Svim osobama, koje imaju želju uputiti se na Camino, preporučujem da se što prije odvaže i krenu. Neće požaliti nad svojom odlukom niti jedan trenutak tijekom cijelog puta, kao što ni ja nisam nijednom. Već razmišljam o nekoj novoj dionici za sljedeću godinu.
“Buen Camino” svima, sadašnjim peregrinosima i budućim peregrinosima, jer je Camino put života, zaključila je Deniza Paris Marinović.
Foto: Privatni album
