Donosimo novi putopis s bloga HelloIstria: Već nekoliko mjeseci ja i sestra Tatjana dogovaramo tu rutu. I uvijek je nešto. No, konačno je došao taj dan. Pješačenje do crkvice svetog Martina nad Limom na kanfanarskoj Kontradi te spuštanje “džunglama” Limskog kanala sve do dvije intrigantne špilje. Prave su to tajne ovog područja nadomak Rovinja kojemu biser Istre nekad oduzima svu pažnju. Rovinj je stvarno predivan, ali i njegovo zaleđe, uključujući i Kanfanar ima svoje adute. I zato je bio pravi užitak ih na tih 10 kilometara hodanja otkriti. Jer to područje i Limski kanal su mi tako bliski, a opet tako nepoznati. A nepoznato uvijek krije najljepša iznenađenja.
Limski kanal je moj stari prijatelj. Dugo smo se družili za vrijeme fakulteta kada sam se svaki dan sa sestrama spuštala u obližnji restoran na sezonski rad. Tada nije bilo vremena za uživanje u prirodnim blagodatima tog podneblja koji je zaista specifičan po svom izgledu, ali i flori i fauni. Zbog izgleda često ga nazivaju i fjordom, iako s fjordom nema apsolutno nikakve veze. Limski kanal me je već tada opčinjavao svojim bojama. U predahu od konobarenja znala bih se zagledati u te zeleno plave i tirkizne nijanse mirne vode koja se stapa s bujnim zelenilom obronaka koji se s jedne strane penju prema Kontradi, a s druge prema Kontiji.
Opčinjena Limom
I nije me opčinjavao samo tada. Vrlo često sam se tamo u to vrijeme znala bućnuti sa sestrama. Kupanje u Limskom kanalu je uistinu drugačije iskustvo. Jer ti se miješa slatka i slana voda. Nije ni jezero, nije ni more. A tek boje… I dan danas ne prođe ljeto, a da barem jednom ne skoknem u tu tirkiznu vodu Lima. Jer je to jednostavno gušt. Pogotovo u predvečerje.
Ovaj put ja i seka nismo plivale. Sačekat ćemo još par mjeseci za to i da voda ipak bude nešto toplija. Ovaj put smo se digle od Brajkovića sve do crkvice svetog Martina nad Limom, “vinskog” čuvara Kontrade i neizmjerno uživale u prirodi koja je propupala i probudila se iz dugog zimskog sna. Tada smo shvatile da je ipak bolje da smo ovaj mali izlet odgodile za početak proljeća. Jer boje zimi sigurno ne bi bile tako fascinantne. Iako me zanima kako izgleda pogled sa svetog Martina kada luduje bura.
Od Brajkovića, od kuda smo krenule, do Svetog Martina je nekih dva kilometra puta. Prolazite kroz pitome sela Kontrade – Brajkoviće, Matohance, Sošiće, Bubane. Siječete najnoviju biciklističko pješačku stazu koja vodi starom željezničkom prugom od Kanfanara do Rovinja. Naime, u Brajkovićima je bila stanica, a tome još danas svjedoči “štacijon”.
Sveti Martin i Draga
Prelazimo preko pruge i nastavljamo dalje prema brdu na kojem još ne vidimo crkvicu, ali vidimo dvije antene. Koja šteta da kvare vizuru tog posebnog mjesta. No, zanemarit ćemo taj dio i nastaviti uživati u brzoj šetnji dok prolazimo kroz sela. Čim smo došle na makadamski put, odmah nam se s desne strane ukazala lokva. Sve buja.
Putem nas prati i sve ljepši pogled na Limsku dragu. Impresivan je, a mogu samo zamisliti kako je kada je bura i kada je vidik čist. Vrlo brzo smo na brdu. Zaista bi to moglo biti meditativno mjesto. Za mnoge koji ovamo dolaze za blagdan svetog Martina sigurno i je. Odavde puca pogled na Rovinj i svetu Fumu, na čitavo rovinjsko priobalje pa sve do Puljštine. Volim takva mjesta s pogledima. U ovom kraju ih je nekoliko.
Prije puta pročitala sam i par sitnica o crkvici i zašto je izgrađena baš na tom mjestu. Tako Anton Meden na stranicama udruge Dvegrajci piše da postoji jedna legenda oko svetog Martina. A ta je da je putujući ovim krajem zastao da se odmori, zabio je svoj štap u Dragi i time odredio granicu do kuda može doći more.
Na mjestu hrama boga Marsa
Crkvici se ne zna godina izgradnje, a možemo jedino reći da je stara. Slična je brojnima koje možemo vidjeti diljem Istre. Obnovljena je 1879. godine. Nekada je u njoj bio i drveni kip svetog Martina, ali mu je šezdesetih godina prošlog stoljeća otpiljena glava i odnesena iz crkve. Tada je sravnata sa zemljom i mala crkvica sv. Andrije iz 12. stoljeća koja se nalazila uz samo more na Limu. Zanimljivo je da je crkvica svetog Martina nastala na mjestu koje je bilo nastanjeno i u prapovijesti, a život se ovdje odvijao i tokom vladavine Rima. Na to upućuju neki arheološki nalazi. Pretpostavlja se da je sagrađena na mjestu bivšeg rimskog hrama boga Marsa.
Nakon malo meditiranja u travi s odličnim pogledom, ali i dvije antene u društvu, napuštamo svetog Martina. Spuštamo se kroz šumu koja djelomično podsjeća na džunglu prema Limu. Idemo, kaže mi Tatjana, u smjeru Škandališta ili Skandališća te Romualdove pećine. Dvije su to pećine, od čega se danas može vidjeti jedino Škandališta jer je Romualdova pećina trenutno zbog istraživanja zatvorena za javnost. Vrlo brzo smo na ulazu u Škandališta. Impresivno. Lijep prirodni fenomen usred šume s pogledom na Lim.
Impresivna Škandališta
Divimo se toj prirodi i što je sve stvorila. Vrlo neobična špilja koja često na ovoj stazi zbog Romunaldove bude zanemarena. No, njen ulaz puno je impresivniji. Ispresijecana je raznim hodnicima i dosta je plitka. No, dovoljna za fotosešn. I sada nam je drago da smo došle dok buja vegetacije jer su boje nevjerojatne. Teška srca napuštamo špilju i idemo prema dolje.
Nismo ni uspjele zaboraviti dojam Škandališta, evo nas već na ulazu u Romualdovu pećinu gdje su prije nekoliko godina otkrivene paleolitičke pećinske slikarije, stare preko 30.000 godina, prve takve u Hrvatskoj. Međunarodni znanstveni tim otkrio je da u Romualdovoj pećini očuvane prapovijesne slikarije na kojima su prikazani bizon, divokoze i ljudske figure.
Hrvatska Altamira
Nažalost, taj fenomen nismo uspjeli vidjeti jer je pećina zatvorena baš zbog istraživanja tih slikarije koje su dosad pronađene u jugozapadnoj Francuskoj i sjevernoj Španjolskoj. Riječ je o prapočecima ljudske umjetnosti i prvim crtežima koje su ljudi radili, a takvih je crteža na svijetu jako malo. Romualdovu pećinu možemo slobodno nazvati i hrvatskom Altamirom.
Cijeli putopis autorice Barbare Ban pročitajte na linku https://www.helloistria.com/aktivni-odmor/limski-kanal-od-vidikovca-svetog-martina-do-hrvatske-altamire/
