S velikim egzodusom Porečana nakon Drugog svjetskog rata nestao je veliki dio kolektivne memorije tog bogatog istarskog grada. Od oko četiri tisuće stanovnika prije rata, u Poreču su sredinom četrdesetih godina prošlog stoljeća ostale samo četiri obitelji. Svi su se spakirali i pobjegli u Italiju. Sudbina je to bila i drugih istarskih gradova na obali s većinskim talijanskim stanovništvom. Baš zbog toga izgubile su se u prašini povijesti priče o ljudima iz tih gradova koje sada izlaze na površinu.
Kao primjerice ona da je Poreč imao avijatičarskog asa Drugog svjetskog rata na strani talijanske vojske, odnosno da je Poreč u tom ratu dao najboljeg talijanskog vojnog pilota koji je proglašen ratnim herojem. Mario Visintini. Pilot koji je poginuo s 27 godina na ratištu u istočnoj Africi.
Ostao nepobijeđen
Tu je priču iz ne tako davne, ali u potpunosti zaboravljene prošlosti izvukao povjesničar i povjesničar umjetnosti Bojan Horvat. To je njegovo istraživanje nedavno i izloženo na izložbi u Umagu posvećenoj avionima i pilotima pod nazivom „Krila povijesti: Zračni rat nad Istrom“.
– On je prvi talijanski zračni as Drugog svjetskog rata koji je ostao nepobijeđen. Najpoznatije vojno lice Poreča. Bio je jako popularan u talijanskom tisku i stalno su se hvalili njegovi uspjesi. Ostvario je 16 zračnih pobjeda, oborio je 16 aviona i jedan Hurricane. Dosta su ga spominjali talijanski mediji jer bio najbolji pilot afričkog fronta, najbolji pilot uopće dvokrilaca Drugog svjetskog rata. Danas kada govorimo o Drugom svjetskom ratu, svi misle da su zračne borbe bile klasičnim jednokrilcima, ali on se i dalje borio u dvokrilcima jer Italija na početku rata nije imala moderne avione. Posebno su ga spominjali zbog načina kako je poginuo, ističe Bojan.
Nije iskusio poraz Italije
Naime, Mario, koji je primio i vojna odlikovanja, poginuo je na samom početku rata tako da nije iskusio poraz Italije. Baš zbog toga ostao je zapamćen. A poginuo je jer je nakon jedne akcije išao tražiti svoje ratne drugove koji se s njime nisu spustili na isti aerodrom.
– Poginuo je na jako bizaran način. Ne u borbi. To je bila tragedija. Tokom jedne akcije razdvojio se od svojih suboraca. Uspio se vratiti u bazu, a oni su sletjeli na neki pomoćni aerodrom. No, on nije znao gdje su i vrag mu nije dao mira. Čak kruži i priča da mu mehaničar nije htio pokrenuti avion zato što se bojao da ne pogine jer je bilo ružno vrijeme. Digla se oluja i padala je noć. No, on je bio uporan. I dok ih je tražio, zbog lošeg vremena zabio se u brdo. Ta je tragedija od njega napravila legendu, govori nam ovaj povjesničar koji prati Mariov život od samog djetinjstva koji je jako intrigantan.
Nisu ga htjeli primiti u vojnu školu
Zanimljiva je činjenica da najboljeg vojnog talijanskog pilota nisu niti htjeli primiti u vojnu školu! Svojom upornošću ostvario je svoj cilj zaobilaznim putem. A to je htio od kada je bio dijete.
-Kada je završio srednju školu u Pazinu, prijavio se na vojnu akademiju u Italiji. Igrom sudbine oni su ga odbili i rekli da je nesposoban te da nema dovoljno dobre reflekse i da ne vidi dobro. Njegov je otac radio u poljoprivrednom institutu u Poreču i nagovorio ga je da nastavi školu pa je u Bologni upisao agronomski fakultet. Skoro pa je odustao od svog sna, ali mu se otvorila mogućnost da pokraj Milana pohađa malu školu za pilote, ali za civilne avione. I tamo je uspio upasti jer nisu bili tako strogi kriteriji.
Omiljen u Poreču
– Dobio je „vozačku” za avione i uspio je zaobilaznim putem postati vojni pilot. Tada je, naime, Italija imala potrebu za većim brojem vojnih pilota i on se javio na natječaj te se prekvalificirao. I otišao u Španjolski građanski rat na strani fašista. Tamo se dokazao i ostvario svoje prve zračne pobjede. Borio se u poznatoj eskadrili La Cucaracha koju je opjevao i Franci Blašković. Za nagradu je dobio promaknuće – promaknut je u djelatni vojni sastav, priča nam dalje ovaj povjesničar. Nije on bi jedini. U to vrijeme je bilo još vojnih pilota iz Istre. No, njegovo je ime ostalo upamćeno. Jako je bio omiljen u Poreču u to doba uoči Drugog svjetskog rata jer je često nad gradom radio razne akrobacije.
– Dobio je namještenje u obližnjoj Gorici, pa je doslovce mogao doći doma kada god je htio i pozdraviti roditelje. Naravno avionom. Imamo i zapis da je znao izvodi akrobacije iznad grada. Nije slijetao, nego bi akrobacijama na nebu pozdravio roditelje i vratio se nazad. Čak sam našao podatak da je jednom s tim akrobacijama pretjerao i da se srušio kod Ponte Portona, otkriva nam ovaj istarski povjesničar. O njegovom se privatnom životu u to doba malo zna, ali zna se da nije imao suprugu niti djece. Na vratima je Drugi svjetski rat i on odlazi u Afriku iz koje se više nikad neće vratiti.
U Eritreji na početku rata
– U veljači 1940. godine poslan je u Eritreju koja je bila talijanska kolonija. I tamo je dočekao početak rata. Bio je smješten u Asmari gdje je i pokopan. Kada je Italija ušla u rat 10. lipnja 1940., Fiat CR42, kojim je Mario upravljao, bio je možda jedan od najboljih aviona dvokrilaca, ali je bio zastario. I nije se primjerice mogao nositi s britanskim Hurricaneom iako je Mario Visintini uspio srušiti jednog Hurricanea, ali to je više dokaz njegove sposobnosti. Mario je imao s jedne strane veliku sreću jer se protiv Britanaca borio u istočnoj Africi. Britanci su bili veliki pobjednici Drugog svjetskog rata, ali za njih je vrijedilo pravilo – što dalje od centra, to su bili lošije opremljeni. A istočna Afrika je bila daleko. Bila je totalno sporedni front.
– Tamo su imali lake bombardere, koje je Mario bez problema skidao. Ali čim su na to bojište Britanci dovukli prve Hurricane, stvar se okrenula u njihovu korist. U mjesec dana Talijane su skinuli s neba, priča nam Bojan kakva je bila situacija na tom bojištu. Ono je bilo bitno radi britanske kopnenu komunikacija od južne Afrike do Egipta. Nju su ometali Talijani u Eritreji. Britancima je uspjelo pobijediti Talijane na tom bojištu u proljeće 1941. godine. A Mario je poginuo prije – 11. veljače te godine.
Istrijani u talijanskoj vojsci
– Kada je poginuo, krenulo je loše razdoblje za Talijane jer je krenula velika britanska ofenziva. I da nije poginuo u toj nesreći, vjerojatno bi poginuo u britanskoj ofenzivi ili bi bio zarobljen, smatra Bojan koji se u svom radu prvenstven bavi lokalnom poviješću koja o kojoj se toliko ne govori. Ili zato jer je bila zabranjena, ili zato jer je kontraverzna. Jer govoriti o Istrijanima koji su se borili u talijanskoj vojsci uistinu nije čest slučaj, a i dan danas doživljava osude. Iako, kako bi rekao Horvat, inače strastveni istraživač i biciklist te turistički vodič, to je samo povijest i to su činjenice koje su se dogodile.
Cijelu priču pročitajte na blogu HlloIstria na linku https://www.helloistria.com/povijest/porec-znate-li-za-avijaticarskog-asa-maria-visintinija/
