Prije jedanaest godina u Svetom Petru u Šumi je po prvi put održana Makinača po starinski, rekonstrukcija tradicionalne vršidbe žitarica, i od tada su baštini vjerni Supetarci svakoga ljeta, u vrijeme kada se to i inače radilo (a i još se uvijek radi, iako u mnogo manjoj mjeri nego nekada), demonstrirali cjeloviti proces tradicijske žetve i vršidbe, najprije za sebe, a kasnijih godina sve više i za turističku publiku.
Ovogodišnja supetarska Makinača po starinski je zbog znanih okolnosti održana bez publike, ali ipak uz solidan broj sudionika, jer običaje treba držati bez obzira na okolnosti, a zanimljivo je da prvu i ovu jedanaestu Makinaču veže mjesto održavanja: obje su upriličene u selu Glavica na imanju Vitorija Prenca. Priča nam Vitorio Prenc kako se ovogodišnja Makinača planirala još od sjetve, jer nije se znalo što će biti s koronom i epidemiološkim mjerama, ali treba biti spreman na sve. Baš namjenski za Makinaču, na njivi Vitoria Prenca posijano je 1.800 četvornih metara pšenice, koja je dva tjedna prije makinače požnjevena kosilicom koja je žito odmah vezivala u snopove. Snopovi su u prosjeku težili po četiri kilograma, a prema starom običaju, na samoj njivi vezani snopovi su u skupinama od po šest posloženi u mućar, tako na Supetaršćini zovu složenu hrpu snopova požnjevenog žita. Mućari su na njivi ostali desetak dana, da se pšenica u prirodnim uvjetima solidno prosuši, a na sam dan makinače snoplje je ukrcano na traktorsku prikolicu i dovezeno do mjesta vršidbe.
Makinača je kao jedan od najvažnijih godišnjih gospodarskih poslova na istarskom seoskom imanju bila i društveni događaj, okupila je cijelo selo, a pogotovo susjedstvo i rodbinu: svatko je mogao u nečemu pomoći i za svakoga je bilo posla. Ime „makinača” ovaj je posao dobio po makini, mehaničkoj vršalici koja nije imala svoga pogona već se pokretala pomoću vanjskog motora, traktorskog ili samostojećeg, koji je širokim remenom bio povezan s njezinim rotacijskim mehanizmom.
Za propisnu starinsku makinaču provedenu u cijelosti na način kako se to radilo gotovo stotinu godina unatrag potrebno je najmanje 11 ljudi odnosno „operatera”. Najvažniji posao rade trojica „makiništa”, od kojih dvojica prihvaćaju snopove s traktorske prikolice (ili nekoć starinskog istarskog voza odnosno zaprežnih kola) i dodaju ih trećemu, glavnom makiništi, koji stoji na krovu vršalice odnosno makine i prihvaćenim snopovima najprije raskida vez, obično kosirom, i zatim žito ubacuje u prihvatni otvor vršalice. Gdjekad makiništi snopove uzimaju sami, a gdjekad im te snopove s prikolice dodaje posebni operater zadužen samo za dodavanje. Jedan operater zatim radi samo na vrećama: otkačuje i odlaže zrnjem napunjene vreće, te na ispusni otvor zakačuje prazne vreće koje tek treba napuniti.
Još jedan operater potreban je na poslu odmicanja pljeve koja izlazi iz zasebnog otvora na makini, kako se ne bi gomilala i smetala drugim fazama posla. Sljedeća dva operatera zadužena su za odmicanje slame koja izlazi iz vršalice, a još tri operatera zadužena su za slaganje kope: dvojica od njih vilama dodaju slamu trećemu, koji stoji na vrhu kope (stoga), poravnava nabačenu slamu i brine se da se osigura statika kope, koja sa slamom naslaganom oko središnjeg debelog drvenog stupa (stožera) može narasti i do pet-šest metara u visinu. No, ovogodišnja supetarska makinača bila je malo drukčija od onih prethodnih, ne samo zbog korone nego i zbog nekih sasvim praktičnih razloga. Vitorio Prenc je inače zaljubljenik u staru poljoprivrednu tehniku i mehanizaciju, svojim je rukama obnovio nekoliko starinskih vršalica i drugih poljoprivrednih uređaja, pa je tako ovogodišnja supetarska Makinača po starinski obavljena vršalicom starom 111 godina, marke Hofferschrantz Clayton Shuttlewort, proizvedenom u Budimpešti 1910. godine. Zamišljeno je da se ta makina odnosno vršalica upogoni preko vanjskog motora, popularnog Arana od 9 konja, međutim usprkos svim provedenim pripremama Aran nije htio upaliti, pa je stoga makina povezana s motorom traktora Zetor, starog 52 godine.
„Sav taj pogon je ukupno star 225 godina, jer 111 godina ima makina, 52 godine traktor, i 62 godine njihov gospodar”, našalio se Viktor Prenc opisujući tu tehničku „situaciju”. Još je jedan odmak od makinače iz prijašnjih godina bio u tome što se slama nije slagala na kopu već se balirala, pa je i broj potrebnih operatera bio nešto manji. Naposljetku, od žita uzgojenog na 1.800 četvornih metara oranice ovom se vršidbom odnosno makinačom dobilo 830 kilograma zrnja pšenice.
„Pred tridesetak godina s tih 830 kila bi se šlo u mlin i od tega bi se dobilo oko 450 kila brašna, oko 80 kila šemulina odnosno grubljeg brašna i oko 180 kila mekinja ili posija. Danas će to vjerojatno bit hrana za kokoše”, kaže nam Vitorio Prenc. No, da zaključimo „matematiku” ove makinače: pored 830 kilograma zrnja rezultat je i 60 bala slame (svaka ima po 12 kila) i oko 40 kila pljeve.
Ipak, najvrjedniji rezultat ove supetarske Makinače po starinski je ushit i ponos domaćina koji su za još jednu godinu produljili svoju tradiciju, pokazali onima koji ne znaju ili koji to nikad nisu vidjeli kako se to nekoć ovdje radilo i privređivalo, a završeni posao naravno da je obilježen i sasvim prigodnom iako skromnom i epidemiološki opreznom feštom. Vitoriu Prencu koji je u ovoj makinači bio glavni operater glavni je pomagač, onaj koji mu dodaje snoplje, bio Ivan Franjul, a na samom početku posla tradicionalni prvi snop u makinu je ubacio supetarski načelnik Mario Bratulić, naglašavajući i ovim činom opsežni i široko postavljeni program kulturnih, društvenih, gospodarskih i eno gastronomskih aktivnosti kojima se općina Sveti Petar u Šumi promiče kao „zavičaj istarskih tradicija”.
Izvor https://bookaleta.com – Davor ŠIŠOVIĆ
