Jako je hladno, ali je vedro. I to je najbitnije kada se spremamo na izlet. Lako ćemo staviti rukavice, kape, po nekoliko majica i duple hlače. O jakni da i ne govorim. A i još koji šuškavac sa strane. Samo da se udiše predivan zimski zrak središnje Istre. Ovaj put jezera Butoniga. I čitave čarobne okolice, a tu mislim na Pazin, Pazinčicu, Zarečki krov, Grdoselo, Ukotiće, Kašćergu, Trviž… Da, sva su se ta mjesta našla na toj našoj “biči” ruti oko Pazina dugačkoj 40 kilometara, a start je bio Zarečki krov. Jedan je to meni od najomiljenijih malobrojnih slapova u Istri. Nešto je u njemu tako tajnovito, skriveno. Ne znam točno opisati tu energiju koju taj lokalitet pruža. Neka mirnoća je to, mjesto za meditaciju, ali i zafrkanciju, osvježenje u vrućim ljetnim mjesecima, adrenalinske skokove sa stijene… Ili samo ležanje na “krovu”. Sve po želji. Sretno mjesto.
Oko Zarečkog krova sva je priroda zaleđena. Lede se i naši prsti. Ali nas to ne sprječava da ne fotkamo ovaj lijepi prirodni fenomen, ponos Pazina i Pazinštine. Zarečki krov je slap na rijeci Pazinčici, odnosno Pazinskom potoku, Patoku iliti Fojbi.
Ponos Pazina
Impresionira jer je visok 10 metara i pada s visoke stijene koja podsjeća na krov. Slap utječe u zeleno jezerce, savršeno mjesto za skok. Ali definitivno ne sada. Ljeti nemam ništa protiv. Omiljeno je kupalište Pazinjana, ali ovdje ljudi dolaze i pecati, dolaze na piknik, u šetnju. Do njega se stiže makadamskim putem nakon izlaza iz Pazina u smjeru Cerovlja po staroj cesti. Za one koji ga dosad nisu posjetili, morate. I to pothitno.
Pazimo da se ne poskliznemo jer led polako osvaja vodu. No, ljepota slapa i ove prirode meni, Korini i Snježani jednostavno ne daju mira. Sada staju sve ćakule i svaka traži neki svoj kut za neku dobru fotku. Nije bitno hoće li ispasti, ali potraga za kadrom veseli. Iako je zima k’o sam vrag. Ipak je rano jutro na Pazinštini. Minusi su sasvim normalni. Luda je ta mikroklima u unutrašnjosti Poluotoka.
Polako se spuštamo s Krova na Pazinčicu. Gotovo je nema, pa se vozimo, ali rekla bih više pješačimo s biciklom uz sebe po koritu rijeke. Doduše, stvar se mijenja iz dana u dan, pa je bolje provjeriti je li korito prohodno ili je ipak Pazinčica narasla. Onda ovaj puteljak ne bih preporučila.
Korijenje na putu
Korijenje nam je na putu, stazica je uska. Mislile samo ipak da smo pogodile put, ali očito smo pogriješile i jedva čekamo da izađemo iz šume korijenja koje nas vodi do mosta kojim ćemo se dignuti u smjeru Grdosela. Zanimljivo je svakako reći da si hodao koritom Pazinčice, no ako se na to odlučite kao i mi, budite uvjereni da vam s biciklom neće biti najjednostavnije. Ali ćete se bar zagrijati, zapuhati i dignuti puls.
Nakon “oštrog” starta po korijenju, stižemo konačno ipak malo i na asfalt. Prolazimo pored sela Bani, meni zanimljivog jer nosi moje prezime, ili možda ja njegovo. Malena je uzbrdica, ali ništa strašno. Gladi nas zimsko sunce i nosi pedaliranje. Stižemo do mjesta Grdoselo ili Zelengrada, kako je prijevod talijanske inačice naziva mjesta Castelverde. Lijepo je to staro selo iznad jezera Butoniga koje je poznato i po povijesnoj ostavštini. Pretpostavlja se da je ime dobilo od njemačkog naziva Gardazelle (Garde – garda, tjelesna straža; Zelle – stanica) kako se Grdoselo nazivalo u 13. stoljeću. No, javlja se i drugo značenje, a to je da je u srednjovjekovnom hrvatskom jeziku grdo značilo veliko.
Danas ima nešto više od stotinu stanovnika, a zanimljivo je da se spominje još davne 1102. kao kula, odnosno kaštel nad tada dolinom, sada jezera Butoniga. Meni je poznato po Grdoselskom ulomku, odnosno kamenom spomeniku ispisanim glagoljicom. Važan je spomenik hrvatskoj pismenosti u ovom krajevima.
Cijelu priču pročitajte na blogu HelloIstria
