Elsa Demark Mazalović u svom rodnom mjestu, Novoj Vasi u Brtonigli, živi svoj san – san satkan prirodom i umjetnošću, a koji je pronašao svoj put do roditelja koji su željeli drugačiji pristup: da njihova djeca odrastaju okružena prirodom, da se hrane lokalno i da uče o lokalnoj baštini.
Elsa je, naime, pokrenula svoj Obrt za obrazovanje i poučavanje u području kulture “Elsa Eliv” i time nastaju “Šumske boje”. Iza njih se “kriju” pedagogija u prirodi kao cjelodnevni boravak djece u prirodi, šumski kamp, odnosno ljetni kamp i šumska avantura, pri čemu djeca tri noći provedu spavajući u šatorima na otvorenom.
Priča koja se danas toliko razvila i podržavaju je mnogobrojni roditelji koji su prepoznali njeno bogatstvo i potencijal, započela je još davnih dana, točnije Elsinim odabirom odgajateljskog smjera na studijima u Puli.
“Krenuvši s radom u vrtićima i predškolskim ustanovama u sklopu prakse koju smo odrađivali, otvorila mi se veza s umjetnošću, od kreativnog izražavanja, stvaranja kroz različite medije, do glazbe, ručnog rada, slikanja ili glume”, objašnjava nam Elsa.
Nakon što je otkrila umjetnicu koja je čitavo vrijeme “čučala” u njoj, bilo je očito kako se rodila velika ljubav. Što je više radila s djecom, to joj se više otvarao i svijet umjetnosti, pa je tako, okružena umjetnicima u Grožnjanu, i sama svojevremeno izlagala u galerijama ovog pitoresknog grada. Ispunjava je stvaranje nečeg potpuno novog od onog odbačenog, pa su se tako njena djela često sastojala od kore od naranče, oklopa puževa, olovki kojima je “prošao vijek” i drugo.
Završetkom studija umjetnost je ostavila kao hobi, a zaposlila se u Dječjem vrtiću “Kalimero” u Brtonigli. Istodobno je istraživala o waldorfskoj pedagogiji, Montessori pristupu i slobodnoj, demokratskoj školi. Već si je pritom kao cilj zadala ponuditi roditeljima i djeci u Istri holistički pristup odgoju.
“Tadašnje kolegice iz vrtića bile su uključene u prekrasni projekt CREANET, zahvaljujući kojem su posjetile razne vrtiće diljem Europe. Svaki put kada bi se vratile s putovanja, pričale bi nam o različitim pristupima koje tamo njeguju, primjerice kako u Finskoj imaju i seoski i šumski vrtić”, govori Elsa koju se to uistinu dojmilo, a isto je zatim pokušavala implementirati u vrtić u kojemu je radila.
“Mogla sam to izvesti samo do neke granice. Ravnateljica me podržala i to je bitno, ali čitav kolektiv mora biti u toj priči”, zaključila je tada Elsa kojoj “do neke granice” nije bilo dovoljno.
Odlučila je taj nedostatak nadomjestiti posegnuvši ponovno za umjetnosti, ovoga puta kroz kreativne radionice koje je održavala za djecu.
Nova vrata otvorila su joj se kada je ravnateljica POU Buja, Tanja Šuflaj, upitala bi li vodila ljetni kamp, te joj dala slobodne ruke pri njegovoj organizaciji. Zajedno su tako održale kamp u Parku skulptura u Marušićima, a roditelji bi svoju djecu dovodili iz svih krajeva Istre, iako je ljetnih kampova bilo i u njima bližim mjestima.
“Svidio im se naš pristup: predstavljali smo djeci lokalne umjetnike, tradicionalnu glazbu, lokalnu baštinu, igre koje su se igrale u to vrijeme… Tada sam shvatila da brojni roditelji podržavaju upravo takvu vrstu aktivnosti. Kad sam se nakon kampa vratila raditi u vrtić, jednostavno sam shvatila kako me to više ne ispunjava”, prisjeća se naša sugovornica.
Stigla je tako do prekretnice u svom životu i odlučila se otisnuti u nepoznato – napustiti sigurnost stalnog zaposlenja i slijediti svoje snove.
Otvorila je svoj obrt i početna ideja bila je da se bavi radionicama za djecu koje bi provodila kroz razne ustanove, galerije, ljetne kampove i slično. Međutim, upravo u to vrijeme nastupila je korona, koja je njezine planove pomrsila, ali ne nužno u lošem smislu.
Štoviše, počela je istraživati svoju okolinu i naišla na dugo zaboravljenu šumu – šumu u vlasništvu njezinih roditelja o kojoj joj je majka nekoć govorila.
“Jednom kad sam ušla u šumu – to je bilo to. Osjetila sam poziv i znala da tu moram raditi s djecom, da točno tu moram imati ljetni kamp i radionice, kao i pružati edukaciju u prirodi”, govori Elsa koju su i pri samom sjećanju preplavile emocije.
Tada je krenuo pravi rad, uz veliku i konstantnu podršku njenog supruga Željka. Šuma je raskrčena, napravili su livadu, a u red su doveli i vrt koji će djeci zatim poslužiti za rad.
“Objavila sam oglas i rekla da, ako se na njega javi bar četvero djece, startam s pedagogijom u prirodi”, govori nam Elsa.
A kako sreća prati hrabre, upravo se to i dogodilo – točno se četiri djece prijavilo i na jesen krenulo s edukacijom u prirodi.
“Vjerovala sam u sebe cijelim putem i u nijednom trenutku nisam pomislila kako ne bih mogla uspjeti. Vjerovala sam u tu priču i znala sam da joj treba vremena. Znam kako ima roditelja koji to žele, koji žele drugačiji pristup, koji žele da im djeca borave u prirodi, da jedu lokalnu hranu – i to želim posebno istaknuti jer imamo divne OPG-ove na našem području. Ljudima treba vremena da shvate da se radi o nečem ozbiljnom što će trajati”, zaključila je ova umjetnica.
Danas, već treću godinu, djeca iz okolice Brtonigle pohađaju pedagogiju, odnosno atelje u prirodi, a već je popunjena i lista čekanja za sljedeću pedagošku godinu.
Ukupno je 13 djece u programu kojega provodi s kolegicom Norom, educiranom za šumsku pedagogiju, a trenutno se educira i za waldorfsku odgajateljicu.
Kako ideja ima na pretek, trenutno rade na permakulturnom vrtu, a lokalna zajednica pomogla im je i u izgradnji kupole u šumi, prostorije u kojoj djeca stvaraju onim danima kada im vrijeme ne dozvoljava boravak u prirodi. Djeca također često idu na izlete, a dolaze im u posjet i brojni vanjski suradnici jer ih se želi upoznati sa svijetom oko nas.
“Odlučila sam se vratiti korijenima. Moji su nonići bili poljoprivrednici, imali su svoje boškarine i kokice. Moja prošlost i prošlost moje obitelji potaknula me da i ja moram s djecom vratiti taj rad s rukama i doživljaj s prirodom, ali kroz suvremeni pristup: kroz moju profesiju, dodatna istraživanja i edukacije, kako za glazbu, tako i za umjetnost”, govori Elsa.
Princip njezinog rada nešto je što živi u njoj, a tako je odgojila i vlastitu djecu. Njezina kćer Edenea sada ima 14 godina, a sin Borna 11. U njihovom odgoju čitavo su vrijeme, objašnjava, bili prisutni priroda, umjetnost i lokalna baština, što im je neumorno predstavljala.
“Moj mi sin Borna često kaže ‘mama, kako se tebi snovi ostvaruju?’, na što mu ja odgovaram ‘snovi se ostvaruju jer ih moraš slijediti i u njih vjerovati”.
Napisala i snimila Aleta BRATTONI
