Monika Zuprić iz Tara mlada je spisateljica koja je nedavno objavila svoju prvu knjigu zanimljiva naziva “Nevidljivi žig -Nezakonita djeca Tara, Vabrige i Frate u 18. i 19. stoljeću”.
U središtu ove studije su nezakonita djeca, odnosno djeca koja su rođena izvan bračne zajednice, a vremenski okvir ovog istraživanja uključuje 18. i 19. stoljeće, dok je prostorno obuhvaćeno područje Tara, Vabrige i Frate, odnosno tri naselja koja su od 1847. godine ujedinjena u jednu, tarsku župu.
Mlada 28-godišnja spisateljica, koja je završila studij povijesti na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, a zaposlena je u Rovinju, gdje je na stručnom osposobljavanju za kustosicu u Muzeju Grada Rovinja, dala je zanimljiv pregled na ovu temu i u izvorima pronašla, među ostalim brojne pogrdne nazive kojima se u ono doba tu djecu oslovljavalo, kao što su bastardo, mulan, kopile i spurio. Kaže da je u istraženim izvorima pronašla i izrazito pogrdan naziv kojeg je svećenik zapisao umjesto imena izvanbračnog djeteta.
Trudnice s izvanbračnim djetetom izgubile bi čast, obitelj, morale su čak i otići iz vlastitih sredina kako bi prikrile tu sramotu…
Evo što nam Monika kaže o svojoj knjizi i kako je nastala.
-Ovo mi je prva knjiga. Na preddiplomskom studiju željela sam pisati završni rad u kojemu ću istražiti neki povijesni segment moga mjesta. Posebno me zanimala društvena povijest, pa sam odlučila pozabaviti se demografskom analizom Tara, Vabrige i Frate na temelju matičnih knjiga krštenih, pa je tako nastao moj završni rad „Kćeri i sinovi Tara, Vabrige i Frate – Analiza matičnih knjiga krštenih župe Tar 1850.-1880.” Zamisao je bila za diplomski rad proširiti tu tematiku, ali kada sam krenula iščitavati povijesne izvore, odnosno matične knjige koje se čuvaju u Tarskoj župi, pažnju su mi privukla nezakonita djeca. Nezakonita djeca su djeca roditelja koji nisu vjenčani. Tražila sam literaturu, ali vrlo malo je o tome napisano, za istarsko područje nekoliko članaka i više je znanstvenika i znanstvenica samo usput dotaklo tu temu, priča nam Tarčanka.
Stoga se odlučila posvetiti toj temi. Kazala je svojim mentoricama – prof. dr. sc. Mariji Mogorović Crljenko i prof. dr. sc. Danijeli Doblanović Šuran da bi voljela za diplomski rad pisati o vanbračnoj djeci, ali da ne zna hoće li uspjeti sastaviti cijeli rad od stotinjak stranica. Mentorice su je, veli nam ona, oduševljeno potaknule da krene s pisanjem.
-I tako je nastao moj diplomski kojega sam prošle godine
obranila na Sveučilištu u Puli, a kasnije me mentorica povezala s izdavačkom
kućom iz Zagreba Srednja Europa i s njezinim
direktorom prof. dr. sc. Damirom Agičićem koji je prihvatio moj
rad i odlučio ga objaviti, priča nam mlada povjesničarka.
Povijesni izvori na kojima je temeljena njena studija su matične knjige i
knjige stanja duša. Za povijesnu demografiju matice su vrijedan izvor, jer su
često jedini pisani spomen ljudi određenog kraja (sustavni popisi stanovništva
nastaju kasnije).
-Pomoću matičnih knjiga krštenih, umrlih i
vjenčanih mogu se provesti razna istraživanja i demografske analize, ali isto
tako pomoću njih može spoznati
svakodnevicu malih ljudi čiji spomen nije ostao nigdje drugdje zabilježen. Odlučila
sam istražiti udio nezakonite djece u mom kraju, ali isto tako pokušati
spoznati odnos roditelja i društva prema
njima. Istražila sam 18. i 19. stoljeće,
nažalost starije matične knjige moga kraja su uništene.
Došla sam do zaključka da se imena izvanbračne
djece ne razlikuju od imena ostale djece, odnosno u mom kraju najčešća ženska
imena bila su Marija, Katarina i Ana, dok su muška Antun, Ivan i Martin,
priča nam Monika.
Udio nezakonite djece bio je malo viši nego u ostalim mjestima u Istri
(izuzevši veće gradove Trst i Pulu). Udio je varirao kroz stoljeća, u 18. bio
je niži nego u 19. stoljeću. U 19. stoljeću dolazi do povećanja broja stanovnika,
a vjerojatno su i društvene norme malo popustile. U prosjeku kroz dva stoljeća
udio vanbračne djece u Taru bio je 3,26 posto, u Vabrigi 3,04 ,a u Frati 6,92
posto. Odnos društva o izvanbračnoj djeci je varirao.
Monika dodaje da je društvo moglo prihvatiti takve pojedince kao ravnopravne članove, ali isto tako ih je moglo ismijavati i smjestiti na marginu društva.
-Kanonsko (crkveno) pravo smatralo je tu djecu nepravilnom
zbog nedostatka, nisu mogli stupiti u sjemenište, niti postati opati, biskupi
ili kardinali. Izvanbračna djeca nisu mogla biti članovi raznih cehova –
udruženja obrtnika. Postojala su narodna vjerovanja da izvanbračna djeca čudnog
izgleda nastaju nakon
susreta vukodlaka s udovicama i slično. Kakav je bio odnos roditelja prema njima,
ovisi prvenstveno o stavu roditelja o vezi iz koje potječe dijete. Majka je
bila jedina odgovorna za dijete, naziv oca se ne smije bilježiti u maticama, a
budući da se radi o maloj seoskoj sredini gdje je svećenik bio upoznat s mnogim
radnjama svojih mještana, on bi zapisao ponekad i ime oca. Međutim, kada bi
biskup pregledao knjige prekrižio bi ime oca i ukorio župnika da zapisuje samo
ime majke.
U nekim slučajevima su se muškarci brinuli o svom nezakonitom djetetu i osigurali mu sve potrebito za život, ali u većini slučajeva žena je bila jedini krivac za dijete. Žene koje su imale izvanbračnu djecu gubile su dostojanstvo, ugled i čast unutar obitelji i društva. Kako je rekao jedan kazivač rođen 1929. godine: „Žena s djetetom, a bez muža, je bila znate, kako se reče „putana”, kurva“, saznajemo od naše sugovornice.
Nerijetko bi se obitelj odrekle nevjenčane trudne kćeri.
-U 18. stoljeću u analiziranim zapisima pronašla
sam mnoge majke izvanbračne djece koje su došle iz drugih krajeva, vjerojatno
su od svojih domova bile potjerane pa su išle trbuhom za kruhom i stigle u Tar.
Vjerojatnu su tako i trudne žene iz
analiziranog kraja odlazile drugdje da prikriju tu sramotu, ispričala nam je
Monika Zuprić.
