Roberto Špelić, svestrani planinar, maratonac i ljubitelj prirode iz Umaga prohodao je Istarski planinarski put u tri dana. Ovo je njegova priča koju nam je poslalo Planinarsko društvo Glas Istre čiji je član.
“Istarski planinarski put (IPP) je planinarska obilaznica, koja povezuje najljepša brda i krajolike u Istri. Počinje na Crvenom Vrhu iznad Piranskog zaljeva te preko Ćićarije i Učke, Plomina i Labina završava na Crnoj punti južno od Skitače. Planirana dužina IPP-a kod neprekinutog višednevnog pohoda iznosi 160 km. Dugo godina planinarim i velika mi je želja bila prohodati cijeli IPP. Član sam PD-a Glas Istre iz Pule i HPD-a Planik iz Umaga.
Trasu dugačku 160 km trebalo je podijeliti na tri dana odnosno tri dionice. Pošto sam si zadao dosta ambiciozan i optimističan cilj, prvi dan je trebalo napraviti najveći dio posla – “samo” spremiti ruksak i uzeti vodič i dnevnik IPP-a u koji treba udariti pečate sa svih 30 kontrolnih točaka koje se nalaze na putu.
S Crvenog Vrha sam krenuo u utorak 31. siječnja 2023. u 6 sati ujutro, na -4 stupnja. Do početne točke IPP-a dovezao me prijatelj i planinar Roberto Nemaz koji mi je ujedno bio velika podrška tokom cijelog puta. Prva dionica je bila ujedno i najduža. Napravio sam 61 km uz ukupnu visinsku razliku od 4200 m za što mi je trebalo 15 sati. Od Crvenog Vrha preko Buja i Tribana mrazom pokrivenim stazama oko 12 sati stižem do Grožnjana gdje radim kratku pauzu za ručak. Put me dalje vodi prema Sv. Jurju i dalje do Sv. Lucije te preko KT6 Greben prema Malom Mlunu i Buzetu gdje me hvata mrak. Palim čeonu lampu i slijedi mi najteži dio prvoga dana a to je uspon od Buzeta do doma pod Žbevnicom. U Planinarski dom pod Žbevnicom stižem oko 21 sat. U domu me čeka kolega planinar i prijatelj Stipe Glamatović koji se nesebično ponudio doći i zagrijati dom.
Nakon kratkog i isprekidanog sna ustajem oko 5 sati ujutro i počinjem se spremati za moj drugi dan puta. Plan je bio doći na Učku odnosno do Babinog skloništa. Pregledavam svoj Dnevnik IPP-a i prolazim kroz misli cijelu dionicu koja vodi preko najljepših vrhova Ćićarije. Zaključavam dom i krećem ka vrhu na Žbevnici. Preko Žbevnice snijegom prekrivenim putovima prolazim Trstenik, Gomilu, Orljak, Brajkov Vrh i stižem do planinarske kuće na Koritima, gdje radim kratku pauzu za ručak. Javljam prijateljici Karmen Radetikio iz PD-a Glas Istre da je sve u redu. Ne zadržavam se dugo i krećem dalje prema Velikom i Malom Planiku. Nakon uživanja u panorami s vrha krećem prema Ošalj Vrhu i Poklonu. Na Poklon stižem oko 17 sati. Zastajem kratko u novootvorenom Centru za posjetitelje na Poklonu. Nakon što sam izmijenio par riječi s djelatnicom, nadopunio sam vode, stavio čeonu lampu i krenuo prema vrhu Učke. Iz ruksaka vadim dereze i stavljem ih na gojzerice, jer bez njih uspon na sam vrh ne bi bio moguć. Nešto nakon 18 sati dolazim do kule na Vojaku i zadovoljno udaram žig u svoj dnevnik te krećem polako prema Babinom skloništu. Drugu dionicu dugu 41 km s ukupnom visinskom razlikom od 3900 metara prošao sam za 12 sati.
Budim se brzo, već oko 3 ujutro i ne razmišljam puno. Znam što me čeka i koji sam si cilj zacrtao. Stavljam ruksak na leđa, lampu na glavu i krećem u mrak. Preda mnom su Brgud, Kremenjak, Šikovac, Sisol i Plomin. Vrlo brzo prolazim Kremenjak i počinje težak uspon prema Šikovcu i Sisolu. Oprezno prolazim preko zaleđenih kamenih stijena. Mislim da mi je trebala vječnost da ih prođem. Stižem na Sisol. Sreći nema kraja, udaram pečat i počinjem gaziti prema Plominu. U daljini kroz maglu izvire plominski dimnjak. Stižem u Plomin oko 11 sati i ulazim u restoran “Dorina” u kojemu se nalazi žig. Dok čekam da mi donesu maneštru od bobića javljam se prijatelju Robiju i dogovaramo kada će doći po mene na Crnu puntu. Krećem iz “Dorine” oko 12 sati i spuštam se u Plomin Luku od koje me čeka dugi uspon na Standar. Nešto prije 15 sati stižem u Labin i nastavljam dalje brzim hodom prema vrhu Oštri, planinarskoj kući Skitača i krajnjem cilju Crnoj punti. Oko 17:30 ulazim u Skitaču gdje me spremno s aparatom čeka prijatelj Roberto sa suprugom Nevijom. Nakon obvezne zajedničke slike ostaje mi spust do krajnjeg cilja na Crnoj punti. Snage imam i krećem polako trčeći nizbrdo prema moru i krajnjem cilju. U 18 sati stižem do svjetionika i sreći nema kraja, još stotinjak metara i dolazim do posljednje kontrolne točke moga puta.
Za treću dionicu bilo mi je potrebno 15 sati i za to vrijeme sam prešao 56 km i napravio 5300 m ukupne visinske razlike.
Cijeli IPP u jednom neprekinutom pohodu uspio sam proći kroz 60 sati. Dugogodišnji sam planinar i zaljubljenik u prirodu i sport; uz dobru kondiciju te jaku želju i ustrajnost uspio sam ostvariti zacrtani cilj.”
Tekst i fotografije: Roberto Špelić
