Pomoći drugima ne košta ništa, a daje veliku toplinu u srcu. Dan ima sasvim dovoljno sati i minuta da se učini neko dobro. Tako razmišlja Nataša Cvijanović, mlada Porečanka koju mnogi znaju po njenom dobrotvornom radu, jer je pomogla mnogima, a i dalje to čini.
Mada ona već godinama organizira pomoć i animira sugrađane kada je to potrebno, zamijetili smo je protekle zime kada je u akciji „Građani građane griju“ skupljala jakne i kapute. Akcija je bila vrlo uspješna, sugrađani su se doista odazvali u velikom broju. No, ona je reagirala i ljetos kada je u teškoj prometnoj nesreći stradala mlada Antonia Tamburin, a uključila se i s Gradom Porečom nedavno u dobrotvorno akciju u kojoj se ponovno prikuplja pomoć za obitelj Tamburin, ali i za obitelj tragično stradalog policajca Tomislava Bašića. Ulaznice za koncert Petra Graše već su u prodaji i namijenjene su njima.
Malo više o Nataši htjeli smo čuti od nje, odnosno što ju je potaknulo da se bavi humanitarnim radom i pomaže sugrađanima.
-Poticaj za humanitarne akcije proizlazi iz činjenice da sam i sama često bila u neimaštini gotovo kroz cijelo djetinjstvo, pa i duže. Živjela sam sa samohranom majkom koja se sama borila za mene i sestru i koje više nema. Stoga sam se od ranog djetinjstva učila boriti se sama i pomagati obitelji. U tome je korijen mog suosjećanja i empatije prema čovjeku u potrebi.
Vrlo dobro sam svjesna i ogromno zahvalna ljudima, našim obiteljskim prijateljima, koji su nama bili velika pomoć i svojim su istinski davanjem olakšavali nasu svakodnevnicu, veli nam iskreno mlada Porečanka.
Njeno djelovanje, inicijacija ili samo posredovanje u određenim humanitarnim akcijama započelo je prije više od 10 godina.
-Uvijek bih nekako doznala ili bih kroz određenu situaciju sama spoznala, shvatila, da je osoba do mene u potrebi nečega. Zaista nikada nisam dvojila trebam li što učiniti ili jednostavno pustiti jer ima tko hoće, već sam se momentalno usmjerila na traženje rješenja. Zašto?! – kao sto sam spomenula, jer jako dobro znam što znači i kako se čovjek osjeća kada nema osnovne stvari i uvjete za život, priča naša sugovornica.
Ako sama nije primijetila, informacije bi, dodaje ona, dobila od nekog, prijatelja, poznanika, susjeda..
-A jednom kada se pročuje da sam aktivna na tom humanitarnom polju, informacija se širi brzinom svjetlosti i neprestano dolaze pozivi da netko nudi nešto ili pak traži nešto.
Olakšavajuća okolnost danas su i društvene mreže. Osobno sam aktivnija na facebooku pa kad god skupljam nešto čega treba skupiti u većoj mjeri, onda to oglasim i na facebooku baš s razlogom da se što vise ljudi uključi, a samim time i da se sve potrebito skupi u što većem broju. Takav je bio slučaj i sa skupljanjem jakni prošle zime. Došla mi je ideja jer sam svakodnevno viđala određene ljude u poderanim i tankim jaknama. Moram priznati da za bilo kakvu akciju ne treba puno razmišljati, filozofirati, nego jednostavno – započeti. Podijeliti ideju s ljudima na koje znaš da možeš računati za pomoć i dalje siriti informaciju, ističe Nataša.
U spomenutoj su akciji ljudi darovali više od 300 jakni.
-Da budem iskrena toliki broj nisam očekivala, ali ljudi su doista željni darivanja i pomaganja, do te mjere da me prilikom svake akcije, a tako i po završetku, mole da ih se sjetim i obratim kad god budem ponovno nešto skupljala, kaže mlada humanitarka.
Inače, aktivna je u Crvenom križu i to je posebno veseli, kao i aktivnost u udruzi Naš San Njihov Osmijeh, iako bi voljela biti puno aktivnija. Ipak, malo nedostaje vremena za sve njene želje.
-Tamo rade i volontiraju osobe koje sebe svakodnevno daruju i tako već godinama, iz dana u dan, i za to im iskreno, skidam kapu, veli nam ona.
Na upit kako je došla na ideju za akciju za obitelj Tamburin i Bašić kaže da ih poznaje već dugo.
-Tihana Bašić i ja smo generacija i cijelu osnovnu školu bile smo razred do razreda. Stoga, naravno, njihova situacija mi dodatno para srce, pa sam poželjela dati svoj doprinos kako bih barem malo bila od pomoći. U toj akciji pomogla mi je prijateljica Hyrije Maksuti, tako da smo nas dvije bile inicijatori akcije i u istoj mjeri dale sebe. Što se Grada i gradonačelnika tiče, on i ja smo vise puta pričali o mojim akcijama i uvijek ih je podržavao i pružao podršku, stoga je bilo logično i prirodni slijed da se javim njemu i zamolim da i ovoga puta Grad pruži podršku svojim sugrađanima u potrebi. S obzirom da je gradonačelnik sklon uvijek pružiti ruku i učiniti sve da se pruži pomoć, na moj upit odmah je odgovorio potvrdno, s radošću, rekavši da je i sam razmišljao o istome, govori nam Nataša što je prethodilo aktualnoj humanitarnoj akciji vezano za koncert Petra Graše.
Iako je najčešće sama inicijator raznih akcija, uvijek su ljudi spremni pomoći, i njoj kao organizatorici, te dati prilog koji je potreban.
-Zaključak jest da ja mogu nešto sama, ali činjenica je da uz pomoć drugih ljudi mogu puno više, gotovo sve sto zamislim. Zajedno doista činimo cjelinu. A i mnogo je ljepše i ugodnije svima. Svakako želim iskoristiti priliku i još jednom zahvaliti svim ljudima koji su dali svoj doprinos u raznim akcijama koje sam organizirala. One su uvijek pozitivnog rezultata, a osmijeh i punina srca ljudi kojima je akcija namijenjena – ima moć mijenjati ljudska srca.
Dan ima sasvim dovoljno sati i minuta da se učini neko dobro. Pa bilo to usmjereno prema susjedu, rođaku, obitelji, prijateljima, nepoznatima. Tako malo odricanja daje ogromne plodove i toplinu u srcu. A zbilja ne košta ama bas ništa, kaže Nataša.
Za kraj se odlučila podijeliti s nama nekoliko stihova Majke Tereze:
„Činite stvari za ljude ne zbog toga tko su oni ili što će učiniti zauzvrat. Ne čekajte vođe, učinite to sami. Čovjek čovjeku.“
I još samo malo o Nataši.
-Živim u Poreču i radim u jednom kafiću. Od ranog djetinjstva počela sam se baviti sportom, najviše nogometom. Nogomet je prvi, a ujedno i najomiljeniji sport kojega sam trenirala, pa cak i profesionalno u ZNK Dinamo-Maksimir. Istovremeno, trenirala sam i taekwon-do, košarku, a i okušala se u drugim sportovima. Također, trenirala sam dječicu u mini košarci, rukometu, odbojci. Potom sam trenirala dječake u NK Jadran Poreč, a prije nekoliko godina bila sam inicijatorica ženskog nogometa u Poreču, pa sam 2 godine bila trenerica djevojaka u NK Istra 1961, ispričala nam je Nataša Cvijanović.
