U današnje vrijeme mnogima od nas činit će se nevjerojatnim da netko može više od 40 godina provesti na istom radnom mjestu, u istom radnom kolektivu. Donosimo priču odgajateljica iz Vrsara, Franke Geromette i Ide Šantić, koje nakon više od četiri desetljeća idu u penziju. One su Vrsaranke i svi ih u Vrsaru poznaju, a najviše će ih se sjećati brojne generacije kojima su upravo one bile odgajateljice u vrtiću. Sa zadnjim danom u 2022. oprostile su se od Dječjeg vrtića Tići u kojem su provele puno lijepih godina i sada ih čeka početak nekog novog, mirnijeg života.
Bila je to prigoda da popričamo s njima.
-Nakon više od 40 godina radnog staža (Franka 42 godine i 9 mjeseci a Ida 41 godinu i 6 mjeseci=, od 1. siječnja 2023. smo u mirovini. Cijeli svoj radni vijek provele smo u vrtiću u Vrsaru, kažu nam Franka i Ida s kojima smo se susreli netom pred kraj prošle godine u vrtiću.
Završetkom srednje škole u Pazinu, vele, počele su raditi kao pomoćne odgajateljice, što je uključivalo rad u dežurstvu, zamjene u skupini i ljetni rad. Vrlo brzo dobile su stalni posao. Kada su započele svoj radni vijek vrtić je djelovao pod okriljem OŠ Vladimira Nazora Vrsar i tada je brojilo tri odgojne skupine.
-Zatim smo radile kao dio Dječjeg vrtića Radost Poreč, a nakon osnutka Općine Vrsar, vrtić je postao samostalna ustanova – Dječji vrtić Tići Vrsar. Danas vrtić ima dvije jasličke skupine i tri vrtićke u Vrsaru te jednu jasličku i dvije vrtićke skupine u područnom vrtiću u Funtani. Obje smo radile i u jaslicama i u vrtiću, bile smo u više navrata kolegice u skupini, kao i ova zadnja četiri mjeseca prije mirovine, pričaju nam.
Način života od njihovih radnih početaka do danas se promijenio, a sukladno tomu i njihov rad tokom svih ovih godina.
-Djeca danas dobivaju više informacija, jako rano su u kontaktu s današnjom tehnologijom i medijima. Dostupne su im svakakve igračke, razni materijali, pa je malo zahtjevnije zadržati njihovu pažnju i interes za aktivnosti. Danas se odgajatelj mora više pripremati za rad.
Rad s djecom nas je i sad pred mirovinu veselio i ispunjavao, trudile smo se djeci dati isto kao i na početku našeg rada, a roditeljima biti podrška i pomoć, ispričale su.
Na upit kako to da nikad nisu promijenile radno mjesto te ostale vjerne vrtiću u svom mjestu kažu da nisu imale potrebu mijenjati radno mjesto.
-U Vrsaru živimo, imamo obitelj, a i radom u ovom vrtiću bile smo zadovoljne. Vrsar je malo mjesto, gdje se svi poznajemo, pa je tako od 1980. prošlo jako mnogo generacija djece. Ta su djeca danas roditelji čija djeca pohađaju isti vrtić, pa je komunikacija s njima puno lakša. Dosada nismo brojale generacije, ali sigurno ih je bilo više od deset, istaknule su Franka i Ida.
Pitali smo ih bi li ponovno izabrale isto zanimanje.
-Kada bismo opet birale, opet bismo odabrale ovo zanimanje koje sigurno nosi svoje odgovornosti i teškoće, ali i veselje i sreću: kada vam se djeca jave na ulici i krenu u zagrljaj, kada vam se roditelj s poštovanjem javi i nakon što djeca krenu u školu, složne su obje.
Zanimalo nas je što će raditi u mirovini.
Ida: „Sada ću se posvetiti svome slobodnom vremenu, uživati s unukom i obitelji.“
Franka: „Brigu za vrtićku djecu zamijenit ću brigom za starije u svojoj obitelji. Ostat ću uključena u aktivnosti Društva Naša djeca Vrsar, čija sam članica od osnivanja, a i malo vremena posvetiti sebi.“
Želimo im puno sreće i zdravlja u umirovljeničkim danima!
