Prošli tjedan portal NajDoktor objavio je popis najboljih liječnika u Hrvatskoj po izboru pacijenata. Već se dugo, točnije devet godina, na toj listi nalazi ortoped doc.dr.sc. Ivan Rakovac, koji ima svoju kliniku u Zelenoj laguni kod Poreča. Portal NajDoktor objavio je jedanaestu godinu zaredom ovaj popis, a sudeći po komentarima, dr. Rakovac je zaslužio čistu peticu.
Ovo je samo jedan od komentara koje su mu ostavili pacijenti: „Želim izraziti svoju duboku zahvalnost doktoru Rakovcu koji se nevjerojatno posvetio rješavanju mog dugogodišnjeg problema sa stopalom. Nakon obilaska mnogih ordinacija, samo se on istinski posvetio mom slučaju. Njegov pristup, uljudnost, pristupačnost, posvećenost i stručnost odmah su mi dali nadu da će moji problemi konačno biti riješeni. Zahvaljujući operaciji, sada živim bez bolova koji su me mučili posljednjih 10 godina.“
Tim povodom objavljujemo intervju s njim.
Što vam znači ovo priznanje koje godinama dobivate?
Priznanja su sjajna stvar i uvijek vesele! Priznanja struke i kolega su važna, liječniku vrijedna u valorizaciji vlastitog stručnog rada, ali priznanje koje dodjeljuju pacijenti zaokružuje uloženi trud, a taj trud je svakodnevan. Svaka struka ima svoje izazove, u našoj je struci jedan od njih biti fokusiran, izvrstan u svakom trenutku rada jer je u svakom trenutku pred nama pacijent ili u ambulanti, ili u operacijskoj sali koji kvalitetu našeg rada ocjenjuje ili još važnije, koji trpi posljedice našeg rada. Ocjena pacijenta je sveukupno vrednovanje.
Kako ste započeli svoju karijeru u ortopediji, i što vas je motiviralo
da se specijalizirate upravo za ovo područje medicine?
Sport, u ortopediju me doveo sport, tj. ozljede koje sam trpio baveći se borilačkim sportovima. Prvi doticaj s ortopedijom bio je iz pozicije pacijenta i mogu prizvati trenutak kada mi je krajem osnovne škole dragi dr. Pavlović stavio ultrazvučnu sondu na potkoljenicu, sliku ultrazvučnu hematoma, a meni je postalo jasno da ću se u životu baviti ortopedijom i traumatologijom. Sada sam na drugoj strani, ali razumijem, trudim se barem, perspektivu pacijenta, potrebe, strahove, neizvjesnost i želje.
Što mislite da je ključ vašeg uspjeha i dugotrajnog povjerenja
pacijenata? Koje osobine smatrate najvažnijima za jednog liječnika?
Biti dobar u svom poslu naučio sam u školi i sportu – rad je jedini ključ, drugog ključa nema. To je i dobro i loše. Rad zahtijeva vrijeme, to vrijeme morate negdje uzeti u 24-satnom danu. Zbog toga malo spavam što je jedina mogućnost ukoliko želimo zadovoljiti i druge uloge, interese. Dobar liječnik mora biti vrijedan. Bez puno svakodnevnog rada, baš kao u sportu ne možemo održavati reflekse, u našem slučaju mentalne, kao npr. kada pacijent uđe sa bolovima u koljenu da najprije pomislimo na bolesti kuka, ili kada se tuži na bolove u leđima da najprije isključimo bolesti bubrega. Cijeli spektar tisuća mogućnosti moramo algoritamski isključivati kroz nekoliko pitanja i odgovora, testova, laboratorijskih nalaza itd. Druga je važna osobina biti oprezan, oprezniji no u drugim strukama jer je struka iznimno opasna. Za nas, ali najviše po pacijenta. Opasnost je to ne imaginarna već ultimativna i svakodnevna – ona od smrti. U konačnici nas medicina nauči skromnosti.
Gdje ste radili prije otvaranja vlastite poliklinike? Odakle vam sve
dolaze pacijenti?
U medicini sam dugi niz godina i kako to u liječništvu biva, svakom godinom sve dublje poniremo u nju dok granica između života i medicine polako ne nestane tj. budemo više-manje cijelog dana liječnici (ostale se uloge samo dodaju, poput biti otac, suprug, brat, prijatelj…). Najvažnije formativne liječniče godine sam proveo u Klinici za ortopediju Lovran – 18 divnih afirmativnih godina rada, rada, učenja, razvoja u tada za mene idiličnom okruženju velikih liječnika i dobrih prijatelja. Susreo sam se s vrhunskom strukom i medicinom kao pravom primijenjenom znanosti. Atmosfera je u Klinici bila sjajna, radili smo dobru znanost i vrhunsku ortopediju s velikim znanstvenim i stručnim iskoracima. Svakog mjeseca sam provodio po nekoliko dana u jednoj od europskih bolnica ili na jednom od europskih kongresa ili edukacija – vrlo intenzivno razdoblje sa malo sna, puno putovanja, rada, ubrzanog stručnog razvoja. U znanosti sam doktorirao, objavio u svjetskoj literaturi neke potpuno nove dijagnostičke i operacijske tehnike od kojih bi izdvojio prvu u svijetu resekciju kosti pod kontrolom ultrazvuka čime se dodatno smanjuje agresivnost operacijskog zahvata.
Taj me korak usmjerio prema minimalno invazivnoj kirurgiji kojom se najviše i bavim. Preplavio me potom osjećaj da mi se dani ponavljaju te sam, zaljubljenik u Istru kakav jesam, krenuo sa privatnim radom u Poreču i formirao Polikliniku Rakovac. Pacijenti nam tako u Poreč sada dolaze iz Hrvatske, ali i regije te je Poreč polako zauzeo vrijedno mjesto na kirurškoj karti Hrvatske. Trenutno smo najzapadnija ortopedska točka Hrvatske, a volim kazati i da smo uspjeli preokrenuti pravilo da se na najkompleksnije operacije odlazi u veliki grad – jedna smo od rijetkih ustanova u koju se dolazi prvenstveno na zahtjevne kirurške rekonstrukcije kuka i stopala! Imao sam sreće te danas oko sebe imam izvrstan tim stručnjaka, tehničara, sigurno jedan od najboljih timova fizioterapeuta u zemlji. U stanju smo zbrinuti i dovesti do maksimalnog oporavka gotovo sva stanja, bolesti i ozljede mišićno-koštanog sustava. Ima jedan divan serijal tekstova Tajane Reznić Brenko o porečkim umjetnicima „Tornaj se doma“ koji kaže – mala mjesta više nisu provincija. Moguće je i vrhunsku medicinu raditi u malome mjestu.
Kako se nosite s izazovima koje donosi rad u ortopediji, osobito u vezi
s najtežim slučajevima ili pacijentima koji traže hitnu pomoć?
Nosim se, tako bi to definirao. Rijetko kad lagano, baš svakodnevno osjećam težinu posla i nakon 25 godina u medicini u mom slučaju ortopediji. Rješenje do kojega sam došao u samom poslu jesu oprez, poštivanje algoritama i ne zanemarivanje nagona. Uči nas ovaj posao „šestom čulu“, tj. ukoliko imamo osjećaj da nešto nije u redu – taj se osjećaj ne smije zanemariti. S druge strane, vrlo često je dovoljno samo staviti ruku na pacijenta i utvrditi da nije riječ o nečemu ozbiljnom. Rješenje sam našao u disciplini, redu i poštivanju bioritma, strukture dana i tjedna. Odmor je jako bitan.
Kakve najnovije tehnološke inovacije ili postupci koristite u svom radu,
i kako mislite da će to oblikovati budućnost ortopedije?
Bez vrhunske tehnologije nema vrhunskog rezultata i ako smo ikada u dvojbi koji tehnološki postupak ili implantat koristiti, često je to onaj noviji. Pratiti razvoj tehnologije, biti u trendu sa svjetskim tokovima i znanjima je važno, daje nam to nove alate u liječenu, sigurnost u radu. Jednom je stariji kirurg rekao da se kod nas nikada ništa neće promijeniti, uvijek ćemo nakon operacije biti krvavi. Mijenja se, ipak se mijenja.
Koji su najčešći problemi koje vaši pacijenti dolaze konzultirati s vama
i kako im pristupate u pronalaženju rješenja?
U najranijoj liječničkoj fazi dobio sam super savjet – ako ti nije jasno što je pacijentu: pusti ga da priča. Tako to i bude. Pacijenti dolaze prvenstveno radi problema s mišićno koštanim sustavom. Svaki pregled počinje razgovorom. Detektivski je to posao. Pacijent primjerice dolazi radi bolova u ramenu. Pitam ga: „Trnu li Vam prsti na ruci?“ I otkrivamo problem u vratnoj kralježnici dok je rame sasvim u redu. Bol u peti bit će znak jednog sistemskog upalnog oboljenja i slično.
Kakvu ulogu ima prevencija u ortopediji? Možete li podijeliti savjete
za očuvanje zdravlja kostiju i zglobova?
Tijelo je stroj kojega je potrebno održavati. Budite u formi, krećite se. Čovjek je društveno stvorenje – čuvajte i vodite pažnju o odnosima sa ljudima oko sebe. Čovjek je prirodno biće povrh svega – uronite bar dvaput tjedno u prirodu. Planinarite, plivajte u moru, veslajte, berite gljive. Živimo u idealnom prostoru za aktivnosti na otvorenom. Čovjek je vrijedno i cjelovito stvorenje – budite mirni.
Što Vas najviše ispunjava u vašem svakodnevnom radu s pacijentima?
Ispunjavaju me odnosi, dobri ishodi ili zajedničko nošenje s ne tako idealnim rezultatima. Svaki dan me oblikuje, imam osjećaj stalnog napretka i nakon više od dva desetljeća u struci znam da još puno toga ne znam. Vrlo često doživljavam one „heureka“ trenutke: aha, dakle kada pacijent kaže da ima „grč u stopalu“, ustvari opisuje Mortonov neurinom! Zabavno je to. Fora su mi razgovori, primjerice alegorije koje koristimo kako bi pacijentu približili i objasnili stanje pa ćemo reći da je: iscurio disk, da ima petni trn, treći menisk…
Kako balansirate profesionalni život s osobnim?
Ravnoteža je naravno tek težnja, o njoj bi više znali reći moji ukućani, ali kad se vrijeme podijeli, razloži na dan-po-dan bude vjerujem jednostavnije. Ponovo je odgovor: radom. Posao je rad, ali i svakodnevnica. Radnička smo klasa uostalom.
Na temelju vašeg dugogodišnjeg iskustva što biste preporučili mladim
liječnicima koji žele graditi uspješnu karijeru u ortopediji?
Samo krenite, budite hrabri i bacite se u to. Medicina je u prvom redu humana, odmah potom zanimljiva, ali i opasna po nas i povrh svega po pacijenta. Medicina je teška u kontekstu potrebnih znanja, vještina, učenja, treninga kako bi se njome bavili te svakako posljedica. Naglašavam cijelo vrijeme kako je posao liječnika težak – ali lijep!
Naš prethodni tekst čitajte na linku:
#ivanrakovac#rakovac#rakovacporeč#ortoped#Poreč#najdoktor#medicina
#zdravlje#vrhunska_medicina#stručnisavjet#zdravstvenaskrb #medicinskitretman
