U Poreču je Mjesecu borbe protiv ovisnosti gostovao dr. Ivan Burcar, liječnik i kardio kirurg iz Zagreba, kojega porečka javnost poznaje iz vremena prije pandemije. Kao čovjek i roditelj te kao liječnik već je godinama posvećen utjecaju tehnologije na mozak ljudi, posebno djece i mladih. Izučava ovisnost o tehnologiji, društvenim mrežama, internetu, kompjuterskim igrama posebno kod djece i mladih. OVog tjedna gostovao je u velikoj sali Udruženja obrtnika u organizaciji Zdravog grada Poreč.
Dr. Burcar objašnjavao je načine kako prekomjerna upotreba tehnologije djeluje na mozak preko dopaminskog puta nagrade. Ovisnost o tehnologiji na taj način je psihološki jednaka ovisnosti o drogama zbog čega se često kaže da je ovisnost o tehnologiji elektronski heroin. Ovisnost izaziva igranje igara, pisanje poruka, stalno pretraživanje interneta, ovisnost o pornografiji i drugi sadržaji od kojih se osoba ne može odvojiti. U vremenu se aktivira dopaminski put ugode kao kod ovisnosti o drogama. Što više ugode mladi dobiju, više ugode traže te to postaje začarani krug koji vodi u ovisnost. Također, kod igranja igara, posebice onih s nasilnim sadržajima, osoba je stalno u fight (bori se) ili flight (bježi) stanju odnosno stanju intenzivne napetosti, stresa, povećanog ritma srca i povišenog krvnog tlaka. Efekt toga je konstantno lučenje kortizola, hormona stresa, koji suprimira imunološki sustav što dovodi do negativnih posljedica za organizam. Također, prekomjerna upotreba tehnologije negativno djeluje na prefrontalni korteks, dio mozga gdje se nalaze izvršne funkcije koje usmjeravaju i organiziraju naše ponašanje poput samokontrole, samokritičnosti, kontrole emocija, inhibiciju agresije, planiranja, rješavanja problema i donošenja odluka.
Djeca i odrasli koji postanu ovisni o video igrama mogu satima biti u tim sadržajima te se ne mogu opustiti od prelaženja npr. razina igrica. To može biti 13, pa i 20 sati uzastopnog igranja. Ako igraju igre u kojima su agresivni sadržaji mogu izgubiti osjećaj za realitet te ostati u tom virtualnom svijetu i kad se odmaknu od video igara. Naveo je primjer tragedija koje se dogode i zabilježene su kada čovjek satima iscrpljen gleda sadržaje video igara u kojima se ljudi ubijaju i potom izbezumljen, ako posjeduje oružje, izleti i nastavlja pucati vani u svojem realnom okruženju, te pritom misli da je i dalje u igri odnosno u virtualnom svijetu. Stoga prekomjerno igranje igrica može dovesti do „inducirane psihoze“ koja uzrokuje nejasnu granicu između stvarnosti i fantazije, ometa san, potpunu nefunkcionalnost ili ovakve ispade, a okolina se tada pita što se osobi dogodilo.
Dr. Burcar navodi kako je presudna uloga roditelja u razvijanju navika i kontroli korištenja medija i tehnologije. Jednako tako ističe da to uopće roditeljima nije lako posebice kada djeca i školske sadržaje rješavaju putem tehnologije. Ističe pak da je nadzor roditelja neophodan. Roditelji trebaju podići svijest koliki je ogroman rizik da djeca razviju ovisnost o tehnologiji i stalno postavljati granice, a ako ne mogu samo trebaju potražiti pomoć.
Ukoliko roditelji posumnjaju na ovisnost o tehnologiji kod svog djeteta, potrebno je učiniti detoksikaciju digitalnog, tj. odvikavanje od tehnologije koja nije nimalo jednostavna. Odvija se postepenim skidanjem vremena koje dijete provodi uz tehnologiju uz nadomjestak zdravih zabavnih i kreativnih aktivnosti te nadzor roditelja.
Dr. Burcar ističe kako je najvažnija prevencija ovisnosti o tehnologiji , a to znači djeci ograničiti vrijeme provedeno pred ekranima. Dijete do dvije godine uopće ne bi trebalo imati u rukama mobitel, a sadržaji na TV-u moraju biti ograničeni i pažljivo od roditelja izabrani. Kad je dijete starije treba uspostaviti kontrolu nad načinima korištenja tehnologije odnosno znati procijeniti koji su korisni sadržaji za dijete te i dijete učiti o izboru sadržaja. Isto tako, navodi kako je izuzetno važno kontrolirati vrijeme koje dijete provodi uz tehnologiju jer se događa da osnovno školsko dijete ili srednjoškolac provodi 8 sati dnevno na mobitelu bez nadzora roditelja, tabletu ili kompjuteru što je siguran put u ovisnost. Ako dijete u 30 minuta ili sat vremena ne može izdržati, a da nekoliko puta ne pogleda na mobitel ono je već sigurno razvilo ovisnost.
Isto tako je naglasio da roditelji, odgajatelji, nastavnici trebaju stalno poticati socijalnu interakciju i povezivanje djeteta s drugom djecom u realnom okruženju, odlazak u prirodu, druženje, razgovaranje putem telefona, a ne samo pisanje poruka i život u virtualnom svijetu, da djecu puste i potiču da se igraju i istražuju kreativne puteve za rješavanje dosade te da razviju zdrave životne navike i zdravu komunikaciju. Djeca moraju naučiti koristiti tehnologiju u svoju korist, ne na svoju štetu. Ako toga svega nema djeca žive u virtualnom svijetu, gube osjećaj za realitet, gube potrebu za socijalnom interakcijom, ne razvijaju komunikacijske vještine za društveni život u zajednici , razvijaju ovisnost o tehnologiji, a to onda je definitivno put u propast.
Zdravi grad Poreč
