Kada se u svijesti pojedinca stvori iznenadno saznanje o izloženosti smrtnoj opasnosti javljaju se slijedeće reakcije: šok a zatim panika nakon duljeg ili kraćeg vremena.
Adaptacija.
Paniku možemo definirati kao svijest pojedinca o izloženosti stvarnoj ili umišljenoj smrtnoj opasnosti. Ponašanje u panici postaje neracionalno i impulzivno, uslijed visoke emocionalne napetosti, javlja se nepovjerenje u vođe a zatim i u supatnike, svatko pomišlja kako mu onaj drugi smeta da se spasi. Mentalne sposobnosti se privremeno smanjuju te se može javiti ponašanje koje vodi izravno u opasnost, umjesto u izbjegavanje iste. Sve ovo što se javlja kod pojedinca, uvećava se u masi i može postati opasno za društvo. U masi pojedincu se smanjuje osjećaj opasnosti ili krivnje a također i odgovornosti, on te osjećaje dijeli s ostalim pojedincima iz mase. Također i paniku, ona je zarazna i u masi se povećava. Slijedom rečenog, na paniku treba djelovati što je prije moguće, ali tko i kako?
Institucije države bi bile te koje preuzimaju odgovornost za umirivanje panike u masi, no kako su izgubile povjerenje teško im je to postići, Moraju birati stručnjake ili funkcionere koji do sada nisu bili eksponirani u javnosti, ili su bili malo eksponirani, ili neke sasvim nove ljude koji su stručni i po mogućnosti imaju karizmu. Ali najvažnije je što će ti ljudi govoriti. Budu li ponavljali već poznate stvari brzo će istrošiti kredibilitet pa smo opet na početku. Iskustveno je dokazano da je najefikasnije podučiti ljude o prirodi opasnosti te, ako je moguće, kao na primjer na brodu, uvježbati ponašanje svakog pojedinca u kriznoj situaciji, na primjer brodolomu. No, to nije moguće učiniti za zemljotres, jer iako znamo koja su trusna područja, ne znamo kada će se zemljotres desiti, bilo bi neefikasno podučavati ljude ponašanju u zemljotresu koji će se možda dogoditi za stotinu godina.
Osim što je nepredvidljivo vrijeme zemljotresa, nije moguće predvidjeti ni jačinu ni obujam teritorija koji će zahvatiti. Ipak, potrebno je znati neke opće stvari, na primjer: ako ste se spasili i niste teže ozlijeđeni, pokušajte adaptaciju tako da se odmah javite stožeru ili ako ga nema sami organizirajte susjede i poznanike da počnu sa spašavanjem onih ljudi i stvari koje mogu biti spašeni bez stručnih sprava, pasa i ljudi, radite sve ono što biste radili i da nije bilo zemljotresa, ako je moguće u tom trenutku i ako je potrebno, pa čak i kad nije jako potrebno , napraviti kolač i neko drugo jelo za unesrećene, slagati rublje koje ste dobili na upotrebu od na primjer Crvenog križa, itd. itd.
Brinuti se o drugima i/ili prigrliti neku životinju, posebno psa ili mačku, svoju ili tuđu, sve to vraća osjećaj normalnosti, da sve ide po uobičajenoj navici, da smo prisutni za druge i oni za nas i svjesni kako smo jedni drugima potrebni i da život teče dalje.
Autorica teksta: Đojeta Mikluš, članica Društva psihologa Istre
