Ovisnost o alkoholu psihički je poremećaj koji uključuje ne samo medicinske, već i obiteljske, radne i socijalne probleme. Pojam ‘alkoholizam’, koji često u socijalnim krugovima ima negativnu konotaciju, odnosi se na probleme zlouporabe i ovisnosti. O zlouporabi govorimo kada osoba prekomjerno pije te se to odražava na njeno svakodnevno funkcioniranje. Takva osoba često zanemaruje osobne i radne odgovornosti, upušta se u rizična ponašanja kao npr. vožnja u alkoholiziranom stanju te nastavlja s pijenjem usprkos zakonskim posljedicama i/ili narušenim bliskim odnosima. Iako je često preduvjet za razvoj fizičke ovisnosti o alkoholu, prvenstveno se radi o psihološkoj potrebi gdje osoba koristi alkohol kao primarni način suočavanja sa stresom i prikrivanje neugodnih emocionalnih stanja. Kod ovisnosti o alkoholu, osoba je već razvila toleranciju na alkohol te postoji potreba za sve većim količinama kako bi se postigao željeni učinak, kako bi pravilno funkcionirala i osjećala se normalno. Ukoliko prestane piti javljaju se nuspojave, fizički simptomi apstinencije – umor, mučnine, znojenje, gubitak apetita, drhtavica, itd., a vrlo često i psihološki simptomi – razdražljivost, anksioznost, depresija, nesanice, halucinacije i sl. U oba je slučaja ključno to da osoba nema kontrolu nad svojim pijenjem odnosno jednom kad započne teško može stati, tada je važno potražiti pomoć stručnjaka i krenuti na liječenje.
Zašto je teško započeti liječenje?
Kod ovisnika o alkoholu vrlo je često prisutan obrambeni mehanizam poricanja koji ih sprječava u traženju pomoći. On uključuje negiranje odnosno umanjivanje problema kroz različita ponašanja kao što su usporedbe s drugima, racionalizacija, odbijanje razgovora o alkoholu i sl. Stoga je odlazak na liječenje veliki korak koji od njih traži prihvaćanje problema odnosno dijagnoze te samim time mijenjanje svijest o sebi. Puno je tu srama, neugodnosti i stigme. Iako sve više raste svijest o ovom problemu, još uvijek nedostaju informacije i prisutne su razne zablude o alkoholizmu koje mogu djelovati kao prijetnja. Mijenjati mišljenje i očekivanja drugih vrlo je izazovno. U našoj se kulturi veliča samokontrola i individualizam pa ukoliko zatrebamo pomoć izvana, to nije društveno prihvatljivo ponašanje. Priznati da se nešto ne čini vlastitom voljom već gotovo pa refleksno vrlo je teško prihvatiti. Neke osobe unatoč tome što uviđaju da imaju problem s alkoholom odbijaju liječenje često iz straha od neuspjeha, ali i ideje da prestanak pijenja neće biti dobar za njih. Svatko ima neki svoj razlog zbog kojeg pije i takva su opravdanja često duboko vezana u emocionalne poteškoće. Pijenje je često jedini mehanizam kojeg osoba posjeduje za suočavanja s problemima i jednom kad se to makne, moraju se usvajati novi načini nošenja s neugodnim emocijama, a to zahtjeva puno vremena i strpljenja.
Kako izgleda liječenje?
U Zdravom gradu već dugi niz godina djeluje grupa podrške u liječenju ovisnosti o alkoholu, metodom terapijske zajednice, koja se definira kao zajednica bolesnika (ovisnika o alkoholu), članova obitelji i terapeuta – voditelja programa. U praksi se pokazalo da ovisnik mora ostati od dvije do pet godina u sigurnom okruženju kako bi se moglo govoriti o uspješnom tijeku liječenja. Često od njih samih čujemo da se tek nakon godinu – dvije u principu razbistre i počinju aktivno liječiti odnosno raditi na sebi. Nakon uvodnog intervjua s terapeutom, gdje se prikupe informacije o razvoju ovisnosti, obiteljskim odnosima i svakodnevnom funkcioniranju, uključuje ih se u grupu. S obzirom da je sve češća pojava kombinirane ovisnosti imamo praksu pacijente prvo usmjeriti u KBC na kompletnu obradu. Ponekad ukoliko psihijatar to procijeni, potrebna je farmakoterapija, različita sredstva za smirenje, antidepresivi i dr. Od specifičnih lijekova koji se koriste ciljano za tretiranje alkoholizma najčešće se susrećemo s antabusom. Kod terapije antabusom, ukoliko osoba popije alkohol dolazi do neželjenih simptoma npr. pojačanog znojenja, mučnine i raznih drugih reakcija tijela, od plikova do ubrzanog rada srca. Danas se uglavnom koristi za osobe u oporavku, pomaže u održavanju apstinencije, naročito onih u rizičnom okruženju, na osnovi straha od neželjenih posljedica. Lijek se uzima pod nadzorom što znači da ga obično daje supružnik u skladu s liječničkim uputama. Sve navedeno je nekakav prvi korak u liječenju – maknuti alkohol. Drugi dio priče, koji je puno zahtjevniji je resocijalizacija i izgradnja funkcionalnih obrazaca ponašanja, na čemu radimo u našoj terapijskoj zajednici.
Kako obitelj i prijatelji mogu pomoći?
Već ranije u tekstu spomenuti mehanizam poricanja kao dio alkoholizma, vrlo je često prisutan i kod članova obitelji i prijatelja ovisnika iz više manje istih razloga – ljutnje, srama, stigme.. Prvi vid pomoći je upravo prepoznavanje i prihvaćanje da netko nama blizak ima problem s alkoholom, potaknuti ga na liječenje i pokazati spremnost da mu budemo podrška u tom procesu. Alkoholizam nije bolest pojedinca već cijele njegove obitelji, stoga je važno da svi budu uključeni u proces liječenja. U našu se grupu osim ovisnika, uključuje i pratnja koja je najčešće osoba koja s njima živi. Osnovno pravilo, koje vrijedi u našoj grupi je da se izbaci sav alkohol iz kuće, te da pratnja kao i ostali bliski ne konzumiraju alkohol. U početku je važno da se izbjegavaju mjesta i događaji na kojima se inače pilo kao npr. kafići, svadbe i sl. Oporavak je dugotrajan proces i zahtjeva strpljenje, tu je ključna uloga pratnje koja u početku vodi liječenje. Prati promjene raspoloženja ovisnika, potiče ga na razgovor i dijeljenje s grupom, te pokazuje razumijevanje. Važno je ne kriviti ili ljutiti se na njih zbog stvari koje su nekada činili ili kriza koje sada proživljavaju, već ih treba poticati na usvajanje novih vještina suočavanja s problemima, predlagati aktivnosti koje ne uključuju konzumaciju alkohola odnosno kvalitetnije ispunjavanje slobodnog vremena.
Poruke naših korisnika
Razdoblje potpunog zatvaranje na proljeće, nakon pojave korone bilo je posebno izazovno za njih jer je i grupa stala s radom te su time privremeno izgubili tu vrstu podrške koju dobivaju u direktnom kontaktu sa osobama sličnih ili istih problema. Stoga su s nama podijelili kako im je bilo u tom periodu bez grupne podrške te što im ona znači.
mr.sc. Sandra Milotti Ašpan i Emina Nezirević,
psihologinje Zdravog grada Poreč
