Ovaj tjedan je prava akcija u Žminju. Nedaleko sela Orbanići Dolenji ugašena je japlenica i sada se iz nje vadi ispečeno kamenje u posebne bazene kako bi ih se zalilo vodom. U prijevodu, gasi se živo vapno po starinski. I to u režiji uglednog žminjskog arhitekta Branka Orbanića, poznatog po ljubavi prema istarskoj graditeljskoj baštini i njegove entuzijastične ekipe. Vlasnik je to tvrtke Kapitel, koja se prvenstveno bavi obnovom, revitalizacijom i rekonstrukcijom spomenika kulture i graditeljske baštine na području Istre, ali i šire. I to već 30 godina u kojima je stvorio posebnu reputaciju. Zaslužan je i za obnovu kažuna na Vodnjanštini, ali i za to što se puno govori o načinu obnove starih kuća. Cijelu svoju karijeru ovaj je arhitekt posvetio izučavanju takve gradnje u svim mogućim pravcima, ali ne samo to. Kada ga slušate, niste sigurni razgovarate li s arhitektom, povjesničarom, restauratorom, kemičarom, konzervatorom, arheologom…
Branko je krajem kolovoza zapalio svoju 18 japlenicu, jedinu takvu u Hrvatskoj. I tih dana mnogi su znatiželjnici obilazili Park vapna gdje se sve to odigravalo. I nakon toliko godine paljenje japlenice i održavanje vatre te gašenje vapna izaziva velik interes.
Tradicija i japlenica
Za one koji ne znaju što je to, malo pojašnjenje. Japlenica je jednostavna konstrukcija za tradicijsko dobivanje vapna od kamena vapnenca, a stvaranje vapna koje se kasnije koristi za gradnju kuća i drugih objekata u Istri je udomaćeno još od rimskog doba.
-Japlenica se gradi postupnim slaganjem neobrađenoga i grubo obrađenoga kamena u dva koncentrična kruga oko središnjega kupolastoga ložišta s ulaznim »vratima« napravljenima od dvaju bočnih okomitih i jednoga vodoravnoga kamena. Vrata su dovoljno velika da omogućuju nesmetano ubacivanje snopova granja, ali istodobno dovoljno malena da čuvaju toplinu. Japlenica se prema vrhu postupno sužava, a visina joj od praga do vrha ne smije biti veća od promjera. Na kraju gradnje oko nje se poslože okomito usađeni kolci povezani čeličnom žicom. Vrh se zapuni zemljom i pepelom od prijašnje gradnje kako bi japlenica što bolje očuvala toplinu, stoji definicija u Istrapediji. Nekad su se radile diljem Istre, a najduže u Šegotići i Pavičini te na samoj obali podno tih mjesta na istočnoj strani Istre.
Ljudi su na obali ad hoc složili konstrukciju od kamena i zapalili ju granjem koje je bilo na obali. Čim bi proces bio gotov, dolazili bi ljudi kolima ili brodovima i uzimali gašeno vapno jer ga se nije imalo gdje skladištiti uz more. No, Istrani su uz svoje stare kuće uvijek imali male bazene koje su isto neki nazivali japlenicama ili vapnenicama gdje su čuvali vapno pod vodom.
Loži se dan i noć
Sve to znam iz neke svoje opće kulture, ali opet dok nisam došla do Parka vapna nisam znala kako se odigrava čitav taj proces jer još nikad uživo nisam vidjela kako se japlenica pali i održava, a još manje kako se vapno gasi.
– Tokom šest do sedam dana temperatura unutar konstrukcije je oko 800 stupnjeva, a tek se na kraju ona diže na 1050 stupnjeva Celzijusovih. Kako znamo da je kamen „izgorio“, odnosno kada je spreman za gašenje? Na vrhu japlenice je neka vrsta kupole koju razbijemo. Uzmemo kliješta, izvadimo prvi kamen koji je na vrhu i stavljamo ga u vjedro. Ako se taj kamen potpuno raspadne u vodi, onda je svo kamenje pečeno. Naravno, da sve ovisi o tome kakva je japlenica. Ako je veća, treba joj više vremena da se kamen ispeče. Mi imamo malu od osam kubika kojoj je potrebno šest do sedam dana da bude gotova, pripovijeda nam ovaj arhitekt koji iza sebe ima ogromnu referentu listu obnovljenih spomenika kulture – od pulske Arene do zvonika Eufrazijeve bazilike, ali i tradicijskih kuća. Upravo je to i razlog zašto je pokrenuo tradicionalnu proizvodnju vapna.
Naime, Branko nam priča dok “mantinjamo” japlenicu da je potrebno svaku građevinu obnoviti onim materijalom kojim je građena. Tako da nema smisla primjerice Eufrazijevu baziliku obnavljati cementnom žbukom.
Strano tijelo
Jer građevina jednostavno to neće prihvatiti. Za nju će to biti strano tijelo. A kako je Branko perfekcionist, onda taj materijal mora biti gotovo identičan onom originalnom. Zato je on dobar dio svoje karijere posvetio upravo izučavanju tradicijskih materijala, načinu njihove proizvodnje, ali i gradnje.
Cijeli članak pročitajte na blogu https://www.helloistria.com/
