Donosimo novu priču s bloga HelloIstria.
Moram priznati da ne znam puno toga o mjestu Draguć. Nisam proučavala njegovu povijest, niti arhitekturu, niti sam ikada s niti jednim stanovnikom razgovarala i o njemu napravila reportažu. Pa ipak osjećam veliku potrebu nešto napisati o tom malom istarskom gradiću koji se smjestio u idiličnom krajoliku na vijugavom putu između Pazina i Buzeta.
Pitomo je malo mjesto koje zrcali sliku unutrašnjosti Istre. Mirni blagi gradić, srednjovjekovnih kamenih vizura. Pokoja mačka izležava se na toplom suncu, poneki pas zalaje. Ljudi malo. To je slika malih mjesta u samom srcu Poluotoka koji su napušteni. Doduše, život se u njih pokušava vratiti kroz turizam i kulturu.
Srećom ili nesrećom to im polazi za rukom. Srećom jer se obnavljaju, nesrećom jer se baš i ne pazi na stare vizure i izvornu arhitekturu, a to je ono što čini njihovu dušu. Tako danas Gračišće, Motovun, Grožnjan, Savičenta žive nekim svojim ritmom, manje ili više sezonalnim. Svake godine imaju sve više turista, izletnika, vreva ljeti sve je veća.
No, ne i Draguć. On je ostao zatvoren u toj svojoj miroći daleko od očiju svijeta. Ovdje ne možete proći usput. Tu baš morate doći. I kada dođete, neće vam biti žao niti jednog kilometra koji ste morali potegnuti.
Ono što će vas najprije oboriti s nogu i prije nego skrenete prema mjestu je pogled. Sa ceste Draguć nam je kao na dlanu, a iza njega vidimo Dragućku valu. I tamo sam bila pa se penjala do gradića na vrhu po makadamskoj razrovanoj cesti nakon velikih kiša i bujica. I to biciklom.
Vala i bicikliranje uzbrdo
Definitivno jedan od doživljaja koji nikad neću zaboraviti kao i umor koji me savladao kada sam došla do crkvice svetog Roka. Legla sam se na travu i gledala u plavo nebo dok mi je srce kucalo sto na sat. Ali mi ništa nije bilo teško jer sam znala da ću se, kada se dignem sa zemlje, naći na jednom od najljepših mjesta u Istri s kojega se pogled pruža na valu, ali i Butonigu te obližnje vrhove. Veličanstveno.
Draguć danas ima centralnu ulicu i glavni trg s reprezentativnim zgradama u klasicističkom i baroknom stilu. No, Draguć se prvobitno nije nalazio na tom mjestu, već na takozvanoj lokaciji Stari Draguć gdje se i dan danas mogu ispod naslaga zemlje otkriti ostaci nekadašnjeg života na tom području.
Prije nego dođete do glavne ulice možete malo sjesti i odmoriti uz crkvu crkvu svetog Elizeja iz 12. stoljeća koja je okružena lokalnim grobljem. Budući da me uvijek zanimaju nadgrobni spomenici, posebno oni stariji koji otkrivaju neke tajne ljudske sudbine iz prošlosti, rado sam pogledala i lapidarij. Zanimljivo. Tu možete vidjeti spomenik dragućkom županu za vrijeme francuske vladavine Giovanniju Grozichu (umro 1833.) koji je dobio austrijski orden časti. Tu je pokopan i gradonačelnik Giovanni Grossich (1796. – 1861.) koji je izgradio školu, župnu kuću, groblje te 1847. podigao markantan 28-metara visok zvonik koji Draguću daje njegovu prepoznatljivu vizuru.
Cijeli članak pročitajte na blogu HelloIstria.
