Danas se nitko u Istri niti ne sjeti željeznice kada pomisli na neko prijevozno sredstvo. Negdje ću otići autom, u najgorem slučaju autobusom i pak avionom. Nažalost, Istra tokom cijele godine i nije najbolje i najbrže povezana s ostatkom države, a o inozemstvu da i ne govorimo. Ali to je sudbina jedne male regije koja broji samo 200.000 stanovnika koja pretežito živi od ljetne sezone.
Ali ne kukamo. Na to smo se navikli. Ipak, jako bismo voljeli imati željeznicu, onu brzu, kao svaka normalna zemlja zapadne Europe, tim više što je infrastruktura tu. Pruge postoje diljem Istre, samo su zapuštene. Koja šteta. Danas ima puno Istrijana koji nikad nisu išli vlakom od Lupoglava do Pule, jedine aktualne pruge, ali ima i onih koji nikad nisu ni čuli da je postojala pruga od Kanfanara do Rovinja. Danas tome svjedoče ostaci željeznice, odnosno pruge i štacijona te kolodvora u Rovinju i Kanfanaru. Nažalost, nisu revitalizirali, iako imaju ogroman potencijal, ali zato su zanimljiva ostavština nekog drugog doba.
Uz tu zaboravljenu prugu se prolazi ako idete poljskim makadamskim putovima od Rovinja do Rovinjskog Sela i dalje do sela Brajkovići u smjeru Kanfanara. Upravo tuda i vodi dio fantastične biciklističke staze Rubinum koju bih svakome preporučila – početnicima jer je lagana, iskusnima da upoznaju Rovinjštinu te ljubiteljima povijesti da vide kuda je ta pruga prolazila.
Rovinj je bio razvijen industrijski gradić
Ta je povijesna pruga dugačka smo 21 kilometar prestala s radom još davne 1966. godine, a u funkciji nije bila ni stotinu godina. Naime, izgradnja pruge Kanfanar – Rovinj započela je u Rovinju 23. prosinca 1873. godine, a prvi je vlak stigao u taj grad 19. kolovoza 1876. godine, na carev rođendan. Za taj su se potez Austrijanci odlučili zbog sve većeg jačanja Pule kao glavne ratne luke Austro-Ugarske, a Rovinj je i to doba bio razvijen industrijski gradić. Ne biste vjerovali, ali tada Rovinj nije slovio kao glavni turistički grad Istre, već kao glavni industrijski grad Poluotoka s brojnim tvornicama. Naime, 1847. godine u tom je gradiću otvoren prvi parni mlin i tvornica za proizvodnju tjestenine, 1857. godine imao je cementaru i uljaru, 1872. godine tvornicu duhana, a 1882. godine tvornicu stakla i preradu ribe. Željeznica je bila prijeko potrebna.
Vlak iz Rovinja prometovao četiri puta dnevno
Trasa pruge išla je dakle iz Kanfanara uz Limsku dragu preko Okreta, Sošića i Rovinjskog Sela do zaljeva Valdibora. Na toj su trasi bile dvije postaje, dva stajališta, dva mosta, trideset i jedan cestovni prijelaz, a maksimalna brzina vlaka je bila 40 km/h. Rovinjci su tako bili direktno povezani s Bečom, a vlak je prometovao četiri puta na dan.
Uz Rovinj, tada se razvija i mali Kanfanar koji je uz veliku stanicu dobio i svu prateću željezničku infrastrukturu. Starije se generacije sjećaju bazena s vodom na dnu Drage s jakom parnom pumpom i cjevovodom do stanice gdje su se parnjače opskrbljivale vodom. Te su vaške danas u travi i šipražju. Čekaju da ih netko ponovno otkrije javnosti.
Ja sam trasu pruge prošla od Rovinja do Rovinjskog Sela nakon što sam prošla dobar dio staze Rubinum od Rovinjskog Sela pa sve do Kokuletovice pa uz more uz kampove do Zlatnog Rta i predivnog Rovinja, koji oduzima dah čak i u veljači. Naravno na bicikli. Potom je krenulo otkrivanje zaleđa bicikliranjem od nekadašnjeg rovinjskog kolodvora koji je na samoj obali pa prema bolnici i potom konjičke farme Haber. Staza je gospodska i prvi znak željeznice nakon odlaska s rovinjskog kolodvora je prvi tumbin nakon nekoliko kilometara. Nalazi se nedaleko kamenoloma Mondelaco, a riječ je o poprilično očuvanom nadvožnjaku. Put ulijevo vodi prema napuštenim kamenolomu koji je samo jedan u nizu kamenoloma na ovom području.
Kamenolomi, lokve, napuštene crkve
Ovaj je otvoren još u rimsko vrijeme, a aktivan je bio u doba mletačke vlasti. Zato su i mnoge zgrade u Italiji izgrađene od rovinjskog kamena. Inače, sam naziv kamenoloma označava da je u njegovoj blizini bila lokva. Fascinira nas napušten spomenik industrijske baštine. Penjemo se na nasip, koji je i dan danas čvrst i na vrhu nas dočekuju tračnice. Nitko ih nije maknuo nakon te 1966. godine. Jedino ih sjećanju otima neumorna priroda koja je odlučila skroz sakriti taj nekadašnji prometni koridor.
Cijeli tekst pročitajte na www.helloistria.com.
